Korana Svilar i dan kada su nam iščezli hrvatski jezik i književnost

Profesorica u zagrebačkoj XII. gimnaziji, vidio sam je nekoliko puta, okruženu đacima koje je dovela na Interliber i Festival svjetske književnosti, možda i još neku književnu priredbu, pa bih svaki put pomislio, možda sam joj se čak to jednom i odvažio reći, kako je šteta što mi nije šesnaest-sedamnaest, i da budem jedan od njezinih đaka. Vrlo lijepa i ikonična, generacijama učenica i učenika ona je mati hrvatskoga jezika i sveukupne svjetske književnosti, te velikom broju njih prva i posljednja životna veza s onim što čini osnovu njihova pripadanja baš ovom svijetu, društvu i narodu. Da nije nje, ta bi djeca jednako mogla biti i Tuarezi koliko i Hrvati, jer ih ništa više, osim tog jezika i književnosti - možda, istina minimalno, i tena! - od Tuareza ne razlikuje. A oni koji će poslije u životu čitati lijepu književnost, i koji će slijedom toga dobro govoriti ovaj lijepi, lošim političkim prilikama i još gorim nacionalističkim režimima izloženi jezik, to će u velikoj mjeri moći zahvaliti njoj. Ona je, ta njihova profesorica, kroz stoljeća burne povijesti, za njih pronijela i sačuvala hrvatski jezik, i ako bismo stvar svodili na individualna čovjekova iskustva - a velika književnost uglavnom i govori o samo takvim iskustvima - ona je za generacije svojih đaka svakako važnija od Bartola Kašića, Marka Marulića i Miroslava Krleže, zajedno.