Konačni poraz Trumpizma: uništen je američki san

Moglo se očekivati da će se negativna energija zaluđenih Trumpovih pristaša izliti negdje prije nego što je iskopčaju s agregata u Bijeloj kući; toliko je američki predsjednik punio njihove akumulatore pričom o izbornoj krađi, da ne čudi što je bilo još većih fanatika koji su u to povjerovali. Nije tu spiralu mogao pokrenuti samo loš gubitnik; to bi spadalo u zonu psihologije, koja će sigurno imati što reći o njegovu ponašanju.

Učinio je to nedorasli političar kojemu je na čelu države nedostajalo državničkoga iskustva i intelektualnog potencijala da procijeni što će učiniti američkoj naciji huškajući ulicu da zauzme Capitol Hill, ne priznajući zakonito potvrđene rezultate izbora. To već spada u zonu opasne politike u kojoj se predsjednik SAD-a četiri godine kretao kao slon u staklani. Ne događa se ništa što nije bilo planirano: prije izbora Trump je nacrtao kako će ga pokrasti; nakon izbora, držao se toga plana kao pijan plota da uvjeri sebe da nije izgubio vlast, a ostale upozori s kime imaju posla. I kad su ga uhvatili s prstima u pekmezu u Georgii, on je i dalje vikao: „Drž’te lopova!”.

Mogla je negdje pogriješiti izborna komisija; zato se u nekim federalnim državama brojilo dva puta. Ni tako nije dokazana krađa glasova. Ako je i u dvostrukom računovodstvu moglo biti pogrešaka, sudovi su ih mogli otkriti. A i sudovi su potvrdili da nije bilo krađe, čak i sudovi u kojima su sjedili suci koje je Trump imenovao na kraju mandata, očekujući, valjda, da će ga zaštititi od krađe!

Amerika je jaka u svakom pogledu da može izdržati i najjače potrese: stup slobode nije srušen u nastupu političkoga vandalizma, iako je politički oštećen naletom „rulje“, kako i osviješteni republikanci nazivaju Trumpove falangiste; zemlja demokracije i dalje će biti svjetionik za ostali svijet, iako će morati objašnjavati kako je mogla doći na rub državnoga udara.

Trumpov poraz na biralištu morali su priznati i republikanci koji su ga dosad tapšali po ramenu, da zaštite svoju budućnost; zadesila ih je židovska kletva da su imali sve pa više nemaju ni Senat. Previše su vjerovali u Trumpovu uspješnost, što je moglo biti opravdano dok je procvat ekonomije opravdavao njegovu svojeglavu politiku; s koronom je stao gubiti upravljačke zalihe, krivo procjenjujući što može biti dobar posao, a vezivanjem uz bijele ekstremiste mobilizirao je protiv sebe nerasističku Ameriku. Od početka do kraja, Trump je funkcionirao na permanentnim sukobima.

Konačni poraz trumpizma ide na dušu svih Amerikanaca koji su povjerovali da će s njime ostvariti novi američki san; java je, u konačnici, veoma ružna za sve. Amerika više ne sanja. Glavno pitanje nije što se sve dogodilo u četiri godine Trumpove vlasti, ni kako je političko nasilje uspijevalo u njegovu sistemu osobne i osorne vlasti. Pravo je pitanje kako se Amerika mogla predati u ruke milijarderu kojega i njegov prvi ministar obrane optužuje da je protežirao mafiju! Donald Trump je jedinstvena priča o tome kako je lakše doći na vlast nego s nje otići. Na vlast su ga doveli Amerikanci koji su povjerovali da je politika zanat za nepolitičare; s vlasti su ga skinuli Amerikanci koji su otkrili da politika nije za svakoga. A iz povijesti, do koje je toliko držao, izbrisali su ga njegovi najvatreniji pristaše koji u velikoj ljubavi za svoga predsjednika nisu shvatili da je Amerika iznad njih, jača i veća od njihovih (ne)ograničenih ambicija.