Užasno ubojstvo dogodilo se tijekom vikenda u Mediki, nekadašnjoj tvornici lijekova u Pierottijevoj ulici u Zagrebu čiji prostor od 2007. godine koriste umjetnici i udruge. Ljudi koji upravljaju Medikom moja su generacija. Tamo sam učila, vježbala, išla na koncerte, filmske projekcije i izložbe, pa čak i organizirala neka događanja. Kao česta posjetiteljica tog mjesta koje je izgrađeno na principima uključivosti i nenasilja, slučaj je htio da poznajem i ubojicu i ubijenoga.
Zbog toga mi je ovih dana posebno teško čitati pojednostavljene, ostrašćene, duboko nepravedne i često mrzilačke interpretacije tragedije koja se tamo dogodila, a kojima ne vrve samo društvene mreže nego i naslovnice nekih medija. Mjesto žive urbane kulture odjednom je proglašeno štakornjakom koji koriste narkomani i neradnici. Češljaju se društvene mreže osumnjičene i žrtve, istražuju njihovi politički stavovi, veze sa strankom koja upravlja gradom; podrugljivo se i površno opisuju njihovi karakteri, aktivistički i umjetnički rad… a najviše od svega, fokusira se na transrodnost osobe osumnjičene da je ubojstvo počinila. U tome nažalost prednjače i neki vrlo čitani mediji koji u zadnje vrijeme “nabijaju klikove” pričama o pripadnicima LGBT populacije, imigrantima (sjetimo se aktualne priče o Nepalcu koji je masturbirao u javnosti) i drugim “Drugima”.
Da, javnost ima pravo na informacije. Svi želimo razumjeti što se dogodilo i zašto. Ali ako to činimo bez konteksta, provjere, uvažavanja privatnosti i ranjivosti uključenih, samo dodatno šokiramo javnost i traumatiziramo zajednicu koja je već pogođena. Kada se tabloidizira tragedija, ne pomaže se ni žrtvi, ni pravdi, ni javnosti. Rastavljanje osobe na klikabilne dijelove (nacionalnost, rod, politička pripadnost) neće nam pomoći da razumijemo kako se i zašto tragedija dogodila, pa ni kako slične užase ubuduće spriječiti. U najgorem scenariju, takvo izvještavanje vodi do eskalacije nasilja, ne samo u komentarima nego i na ulici. Pogotovo u zemlji u kojoj se transrodne osobe ionako suočavaju s visokom stopom depresije, suicida i svakodnevne diskriminacije, a ovo je prvi put da je pripadnica te populacije osumnjičena za ubojstvo, kojih se u Hrvatskoj godišnje počini tridesetak.
I upravo zato važno je da budemo precizni, odmjereni i odgovorni u načinu na koji o tome govorimo. Jer svaka riječ ima težinu. Ako je ne vidimo kao pojedinca, već osobu svodimo na “transrodnu”, “Nepalca”, “aktivista”, šaljemo poruku da njezin život vrijedi manje, ili da je zbog pripadnosti grupi njezina krivnja veća, njezin čin tipičniji, njezina pojava više prijeteća. Tako se ne izvještava – tako se targetira. A nasilje nije transrodno, migrantsko ili supkulturno. Nasilje je nasilje. Tragedija je tragedija. I naša je ljudska, pa i novinarska dužnost da to tako razumijemo.
Nekako mi se čini da autorica gornjeg teksta pripada istom miljeu. Ta osoba se izjašnjava kao žena???? Žena? Gdje to vi vidite ženu!!! To je neka bolesna nakarada spremna za Vrapče, no kako imamo slične (a vjerojatno i gđa Milena ) na vlasti u Zagrebu, vjerojatno će kao u slučaju Milutina koji za njih nije vikao za d.m već nekaj drugo kaj samo oni čuju, tako sada vjerojatno Kekinica, Borička, Semf i ostala klika, izjaviti da nije to ONO ili već kaj god bilo, priklao tog čovjeka, već da je nož od nekud sam doletio i više puta ubo čovjeka, a da, vjerojatno je za njih taj nož doletio iz hdza ili Thomsonovog tima.......