Torinsko platno, jedna od najpoznatijih kršćanskih relikvija, odnedavno se može "razgledati" i online, na mrežnoj stranici avvolti.org. Riječ avvolti na talijanskom znači pokriven, a u ovom slulaju odnosi se na pokrov koji "grli tijelo raspetog Isusa i Bog koji grli svaku osobu". Riječ je o novoj inicijativi digitalnoga čitanja Torinskoga platna koju je pokrenula Torinska nadbiskupija, a projekt je u siječnju papi Lavu XIV. predstavio torinski nadbiskup i kardinal Roberto Repole, papinski čuvar Platna. Kako je izvijestio Vatican News, radi se o dosad neviđenom pristupu toj relikviji jer se po prvi put omogućuje njezino detaljno razgledavanje i tumačenje putem interneta, pa korisnici mogu uvećavati dijelove, uz objašnjenja i ulomke iz Evanđelja.
Na tribini "Svjedoci otajstva - Relikvije muke“ u organizaciji Metropolitanskog pastoralnog instituta Riječke nadbiskupije prije godinu dana don Bruno Cipro, svećenik Župe svetog Luke Evanđeliste, u talijanskoj regiji Calabriji, održao je, kako je prenijela IKA, predavanje o Torinskom platnu. - Sveto platno svjedoči o ljubavi koju je Isus Krist imao za nas. On je arheološki artefakt koji je najviše proučavan – rekao je don Bruno Cipro i dodao kako prikazuje čovjeka koji je bio raspet, bičevan, proboden kopljem i okrunjen trnovom krunom. - U to sveto platno je bilo omotano Kristovo tijelo prije uskrsnuća. Iako Crkva ne drži to platno istinom vjere, papa Pavao VI. ga je proglasio ikonom Kristove muke. Ni jedno znanstveno istraživanje nije potvrdilo da se ne radi o ikoni Kristove muke – naglasio je.
Sveto platno je 1988. istraživano metodom C-14 ugljika koja je pokazala da određeni dijelovi potječu iz 13. stoljeća. - Uzeta su tri komadića platna s ruba svetog platna i podijeljena među znanstvenicima koji nisu znali otkuda potječe uzorak kojeg su istraživali. Djeliće platna istraživala su tri laboratorija u Oxfordu, Arizoni i Zürichu koja su dale svoje konačne zaključke o razlici od tristo godina između djelića, što su bili pogrešni rezultati. To nije bila prvi puta da su rezultati datiranja platna pogrešni, jer datirati platno nije lako zbog prisutnosti mikroorganizama. Čak se tvrdi da je sredina platna ‘najmlađi’ dio platna, zbog snage radijacije koja je uzrokovala navedeni učinak. Institut za istraživanje u Italiji je uspio pokazati uzorak svetoga platna na razini od četiri milimetra – rekao je don Cipro. U 14. stoljeću platno bilo je u posjedu viteza di Charnyja koji ga je darovao kanoničkom kaptolu crkve u Lireyu 1357. godine, a 1578. završilo je u Torino.
Prije toga je oštećeno u požaru 1534. godine u kapeli. - Na naborima su vidljivi tragovi požara. Proučavajući ih, vidimo da je sveto platno bilo čuvano i zamotano. Časne sestre su nadomjestile spaljene krajeve, te je platno pojačano novim slojem. Hodočašćem na inicijativu Karla Boromejskog iz Milana, platno je preneseno u Torino gdje je ponovno pretrpjelo požar 1597. godine kada je kapela u kojoj je bilo potpuno izgorjela. Sveto platno je nakon toga sačuvano, dok u spomenutom požaru nije stradalo – kazao je. Utvrđeno je i da je oko 56 posto platna porijeklom s Bliskog Istoka, a velik dio potječe iz Indije.
Kardiolog Franco Serafini je u knjizi "Kardiolog pregledava Isusa" napisao kako je uvjeren da je riječ o plahti u koju je bilo zamotano Isusovo tijelo. I on piše o "ograničenjima" testa ugljikom-14 provedenim 1988. "Ta ograničenja odnose se na nejasan protokol prikupljanja uzoraka tkanine i tkanina za usporedbu, na nepoštivanje postupaka slijepoga testiranja i na nedostatak istovremenih istraživanja u trima laboratorijima za koje se pokazalo da su mogli puno bolje međusobno komunicirati nego što jesu.
Nadalje, velika su ograničenja i s obzirom na na izbor područja uzorkovanja: gornji lijevi ugao znatno je drukčiji od ostatka platna (na primjer zbog prisutnosti vanilina u čvorovima rasta lanenih vlakana, zbog nalaza površinskoga sloga alizarina kao bojila i arapske gume kao jedkasta, zbog prisutnosti pamuka dodanoga izvornom lanu), što je nepobitno dokazao Raymong Rogers 2005. godine", naveo je Serafini koji vjeruje da je rezultat utjecala i kontaminacija okolišem.
Smatra da je kontaminirano i novijim vlaknima kako bi se ojačalo ili zamijenili oštećeni i istrošeni dijelovi. Manje poznata relikvija je Sudarij iz Ovieda, gdje se čuva u tamošnjoj katedrali, drevna lanena tkanina dimenzija 83 puta 53 centimetra na kojoj se nalaze vidljive krvave mrlje. Tradicionalno se, piše Serafini, štuje kao tkanina kojom je nakon smrti bila omotana Isusova glava. I ta je tkanina pregledana pomoću metode C-14. Utvrđeno je da potječe iz 7. ili 8. stoljeća.
"Kao i kod Torinskog platna, rezultat metode ugljika-14 odnosi se na nevjerojatno sofisticiranu relikviju koja, za krivotvoritelja koji ju je napravio sedamstote godine, pokazuje iznadprosječnu i neobjašnjivu stručnost u području patofiziologije, forenzičke medicine, transfuzijske medicine, antropologije, botanije, geologije...", navodi Serafini koji je opisao i Tuniku iz Argenteuila, za koju tamošnji krščani vjeruju da ju je Isus nosio tijekom uspinjanja na Kalvariju. Čuva se u bazilici sv. Denisa u Argenteuilu, 12 kilometara sjeverozapadno od Pariza. Duga je 122, a široka 90 centimetara. Prvim radiometrijskim datiranjem utvrđeno je da je nastala između 530. i 650. godine, a drugim da je izrađena između 670. i 880. godine.