Kao i Židovi u Europi, i Srbi su u Glini vjerovali u suverenost vlastite nevinosti

U situaciji i ozračju agresivnog i slaboumnog revizionizma ova je knjiga istinsko znanstveno osvježenje. S pravom. Plod je višegodišnjega studioznog istraživanja okrunjenoga doktorskim radom iz 2023. godine, preraslog u knjigu od gotovo 800 stranica. U metodološkom smislu uravnotežuje makro i mikropovijest, ali interpretativni primat daje mikropovijesti na (ne)djelu ili masovnom ustaškom teroru preraslom u genocid u Glini i glinskom kotaru u 1941. i 1942. godini. Novina Mrkaljeva historiografskog pristupa jest u otkrivanju novih arhiva, a time i novih izvora podataka s pomoću kojih mikropovijesnom metodom sustavno obrazlaže narative, motive i mržnju ustaških pristaša, koljača i vođa poput dr. Mirka Puka čija je supruga Ljubica, u neskladu s prihvaćenom arijevskom teorijom, bila Židovka, koji se kao ustaški ministar paradoksalne kombinacije pravosuđa i bogoštovlja dokazao kao zlotvor, te s nekoliko operativaca iz Gline koji su ostvarivali njegove genocidne planove. Mrkalj vrlo vješto vodi kroz ovu groznu povijest svjedočenjima i lokalnih krvnika i preživjelih žrtava. Čovjek, recimo da jest, nakon klanja u glinskoj crkvi, odlazi u Beograd, biva uhićen i ispripovjedi sve o tom klanju. Premda je genocid proizlazio iz ideje "konačnog rješenja" srpskog pitanja: trećinu Srba pobiti, trećinu protjerati i trećinu pokatoličiti, u praksi ubojice nisu bili neki apstraktni počinitelji, već njihovi susjedi, suseljani i sugrađani. Pobude nisu bile metafizičke, već materijalističke – otimačina tuđe imovine i društveni uspon nakon eliminacije konkurencije. Glavna su meta anihilacije bili Srbi jer je Židova u Glini bilo premalo, a Romi su ubijani kao bonus nacističkoj ideologiji. Neki od velikih hrvatskih šovinista prije su služili kao austrougarski konfidenti pa je takav mentalitet služenja bio dobrodošao njemačkom okupatoru.