Kakva je sudbina nacije bez vizionara i bez vizije?

Nekoliko međusobno naoko nepovezanih tema o kojima se pisalo ili govorilo protekla tri tjedna otvaraju pitanje o kvaliteti i svrsi našeg obrazovnog sustava, i to na svim razinama, a pogotovo s obzirom na nastavu povijesti, hrvatskog jezika i matematike. O tome što se i kako uči iz povijesti, mnogi su se zapitali nakon Thompsonova koncerta i zbivanja s njim u vezi na zagrebačkim ulicama, ali i izvan glavnoga grada. Pjevanje ustaških pjesama (jer se "Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana" ne može drukčije nazvati), crtanje kukastih križeva (primjerice u Solinu i Bjelovaru), dizanje ruku na fašistički pozdrav ili skladno odgovaranje mase na Thompsonov "Za dom!" mora nas navesti na pitanje o svrsi nastave povijesti, kako u osnovnim tako i u srednjim školama. Hoće li učenici nešto naučiti, ovisi o tri čimbenika, a to vrijedi za sve predmete: kakav je nastavnik (što je najvažnije), kakav je kurikul i kakvi su udžbenici ili drugi nastavni materijali. U nastavi povijesti najveća je opasnost u tome da nastavnici od djece traže previše podataka, a da pritom ne objašnjavaju povijesna zbivanja nego od učenika zahtijevaju da reproduciraju te podatke, ne provjeravajući razumiju li učenici ono o čemu izlažu. To je najbolji recept da se zamrzi povijest i izgubi svaki interes za nju. Izvore onih informacija koje će im trebati radi komunikacije s vršnjacima tražit će onda na internetskim stranicama, u obitelji, od prijatelja, iz filmova, serija, kompjutorskih igrica i svećenika.