isusovo djetinjstvo

Kako su Marija i Josip izgubili Isusa

Foto: Shutterstock
25.12.2018.
u 22:03
'Dvanaestogodišnjaku je bilo slobodno družiti se s vršnjacima i prijateljima i tijekom putovanja ostati u njihovu društvu. Dakako, navečer su ga njegovi roditelji očekivali', piše papa Benedikt XVI.
Pogledaj originalni članak

Tora propisuje da se svaki Izraelac mora pojaviti u Hramu na tri velika blagdana – Pashu, blagdan Sedmica (Pedesetnica) i blagdan Sjenica, piše Joseph Ratzinger, objašnjavajući kako tim hodočašćem triput godišnje Izrael ostaje hodočasnički Božji narod koji je uvijek na putu k svojemu Bogu te svoj identitet i svoje jedinstvo uvijek iznova prima iz susreta s Bogom u jedinome Hramu, pa se tako onda i Sveta obitelj uvrštava u to veliko zajedništvo prema Hramu i prema Bogu.

No, Isusov odlazak u Jeruzalem s 12 godina, kada navršava „vjersku punoljetnost“ i postaje sin Zakona, obilježava nešto neuobičajeno. „Događa se nešto iznenađujuće, Isus ne putuje s ostalima, nego ostaje u Jeruzalemu“, piše Benedikt XVI., a njegovi roditelji to primjećuju tek na svršetku svoga prvog hodočasničkog dana.

„Za njih je očito bilo posve uobičajeno pretpostaviti da je Isus negdje u nekoj hodočasničkoj skupini. Polazeći od naše, možda pomalo uskogrudne, slike Svete obitelji, to nas čudi. Ali vrlo lijepo pokazuje da su se u Svetoj obitelji sloboda i poslušnost prožimale na dobar način.

Dvanaestogodišnjaku je bilo slobodno družiti se s vršnjacima i prijateljima i tijekom putovanja ostati u njihovu društvu. Dakako, navečer su ga njegovi roditelji očekivali“, piše papa Benedikt XVI. u „Djetinjstvu Isusovu“, dodajući da to što se on nije pojavio nema nikakve veze sa slobodom mladih, nego upućuje na nešto drugo – na posebno poslanje Sina.

Što su radili tri dana

Ratzinger kaže kako se ta tri dana mogu posve praktično objasniti: jedan dan su Marija i Josip putovali prema sjeveru, drugi dan bio im je potreban za povratak, a treći dan su napokon pronašli Isusa.

„Iako su, dakle, tri dana posve stvarna vremenska naznaka, moramo, unatoč tomu, dati za pravo Reneu Laurentinu koji ovdje iščitava tiho podsjećanje na tri dana između križa i uskrsnuća. To su dani trpljenja zbog Isusove odsutnosti, dani tmine, čija se težina osjeća u majčinim riječima: ‘Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili’ (Lk 2,48). Tako odavde, od prve Isusove Pashe ide luk prema njegovoj konačnoj Pashi, Pashi križa“, piše Ratzinger.

Isusov odgovor je, kaže on, na majčino pitanje silan – kako? Zar ste me tražili? Niste li znali gdje sin mora biti? Da mora biti u kući očevoj, „u onomu što je Očevo“ (usp. Lk 2,49)? Isus kaže roditeljima: ja sam točno tamo gdje pripadam – kod Oca, u njegovoj kući.

Ratzinger piše i onome što se događaj poslije, o povratku u Nazaret, gdje Evanđelje po Luki piše da „dođe s njima u Nazaret i bijaše im poslušan… A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“.

„Nakon trenutka u kojemu je zasjala veća poslušnost u kojoj je Isus živio, vraća se uobičajenu situaciju svoje obitelji – u poniznost jednostavna života i u poslušnost svojim zemaljskim roditeljima“, piše on naglašavajući kako je važno i ono što Luka kaže o Isusovu rastu ne samo u dobi, nego i u mudrosti.

„S jedne strane, u odgovoru je dvanaestogodišnjaka postalo je jasno da on Oca – Boga – poznaje iznutra. Samo on poznaje Boga, ne samo preko ljudi koji o njemu svjedoče, nego ga spoznaje u samome sebi. On s Ocem, kao Sin, stoji u prisnu odnosu. On živi u njegovoj prisutnosti. On ga vidi. Ivan kaže da je on jedini koji je u krilu Očevu te ga stoga može i obznaniti.

Upravo ovo postaje jasno u odgovoru dvanaestogodišnjaka: on je kod Oca, on vidi stvari i ljude u njegovu svjetlu“, kaže Ratzinger, dodajući da ipak istodobno vrijedi da njegova mudrost raste, jer kao čovjek on ne živi u apstraktnu sveznanju, nego je ukorijenjen u konkretnu povijest, u mjesto i vrijeme, u tijek ljudskog života i odatle prima konkretan oblik svojega znanja te se tako ovdje posve jasno pojavljuje da je mislio i učio na ljudski način.

Pravi čovjek i pravi Bog

„Postaje stvarno jasno da je On pravi čovjek i pravi Bog, kako to formulira vjera Crkve. Duboku prožetost između jednoga i drugoga u konačnici ne možemo definirati. Ostaje otajstvo, a ipak se pojavljuje posve konkretno u maloj pripovijesti o dvanaestogodišnjaku koja time istodobno otvara vrata u cjelinu njegova lika, o kojoj nam potom pripovijedaju evanđelja“, zaključuje papa Benedikt XVI.

>> Pogledajte video o poznatim Hrvatima koji javno svjedoče vjeru

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 37

AN
angeomihael
23:25 25.12.2018.

Hvala Bože na svemu,hvala Oče naš.

OL
olujadolazi
23:22 25.12.2018.

Život jest stvarnost a povremeno boravak u holograma materije samo nužno obrazovanje.Učitelj nas o tome učijer Isus zna istinu.

Avatar istovari
istovari
07:09 26.12.2018.

Santa Barbara i Dinastija su imale kraj....ove spin off storije raznih scenarista kako vrijeme odmiče masovno se proizvode kao na tekućoj vrpci i kraj im se ne nazire.Ovce gladno traže nove i što maštovitije nastavke fantastične književnosti.