Kako se Huzjaku biskupski štap pretvorio u lovačku pušku?

Zla kob koja je u lovu zadesila bjelovarsko-križevačkog biskupa mons. Vjekoslava Huzjaka šokirala je javnost. Ali još više onu crkvenu i vjernike, jer osim činjenice da je lov opasan sport i da se tako nešto može svakome dogoditi, šokantno je bilo upravo to da se to dogodilo jednom biskupu, pastiru, čelnom čovjeku, nasljedniku apostola. Odnosno da je biskup osoba koja u rukama drži ubojito oružje i njime po šumi ubija životinje, a u ovom nesretnom slučaju nastrijelio je, slučajno dakako, i ljudsko biće. Normalnom čovjeku posve neshvatljivo. Vjerniku napose.

Možda u neka davna vremena kada su se biskupi ponašali kao grofovi i paradirali lovištima okićeni svim svjetovnim insignijama moći i vlasti, ali danas, posve je anakrono slici Crkve koju treba predstavljati u ovome svijetu. No, bilo bi sada licemjerno snebivati se pobožno nad svim tim činjenicama, koje su razotkrivene pukim slučajem, jer ih je biskup očito htio prešutjeti, ali su mimo njegove volje izašle u javnost. Slučaj biskupa Huzjaka otkriva nešto drugo, nešto što zadire u dubinu i suštinu problema današnje Crkve. Naime, na časno biskupsko mjesto mons. Huzjak nije došao ni po kakvim svojim talentima i darovima, pastoralnom radu i karizmi, nego u kombinatorici crkvenih križaljki, u kojima je on, kao dugogodišnji glavni tajnik Hrvatske biskupske konferencije isplivao na površinu kao podoban kadar lobijima koji upravljaju Crkvom u Hrvatskoj posljednja dva desetljeća.

Taj lobi ne bira sposobne i pametne, one gorućih srca i zapaljive vjere, nego činovnike i poslušnike, koji popunjavaju hijerarhijsku strukturu odozdol taman onoliko koliko je potrebno da bi se sačuvala čvrstoća piramide upravljanja do njezina vrha. Tako se u toj piramidi mogu naći i zvani i nezvani, i lovci i žrtve. Demontažu takvog načina upravljanja i kadroviranja u Crkvi pokrenuo je prošli nuncij, koji je prozreo feudalistički mentalitet “biskupa-lovaca” i uz jak vatikanski vjetar u leđa, u duhu Franjina pontifikata, odlučio promijeniti sliku episkopata. I jednim je dijelom u tome i uspio, jer su za biskupe došli posve novi ljudi, a ovi što su čekali u činovničkoj čekaonici i dan danas češu se u čudu kako im je glavi izbjegla već zajamčena biskupska mitra. Jer, godinama su činili upravo ono što se od njih očekivalo, branili su tobože institucije, a čuvali međusobne tajne, spletke i zakulisne igre, proglašavajući neprijateljima Crkve sve koji su dobronamjerno upućivali da to što čine nije po Božjem ni po ljudskom.


I sada se dogodio kobni petak lovca Vjekoslava, tj. biskupa Huzjaka. Koji zacijelo ni dan danas nije svjestan koliku je štetu nanio Crkvi svojom naizgled naivnom zaigranošću omiljenim hobijem lovom. Jer je i do biskupskog štapa, kao i do lovačke puške, očito došao pukom igrom zaigranih moćnih crkvenih krugova, koji iz svoje samodostatnosti ne vide svijet oko sebe, nego isključivo vlastito lovište u kojemu je sve dopušteno činiti.