Kako Milanović može ostati premijer ako je jedva šef u svojoj stranci?!

Svađe, gungula i nered u SDP-u nisu “samo unutarstranačka stvar”, kako tvrdi Zoran Milanović, nego, naprotiv, problem države i svih nas. Jer Milanović nije samo predsjednik SDP-a nego i hrvatski premijer. Da je Hrvatska zemlja malo boljih demokratskih običaja, onda bi Milanović nakon unutarstranačkih izbora svoj stranački mandat stavio na raspolaganje. Pokazalo se da je njegov predsjednički legitimitet sasvim doveden u pitanje. Na taj je način, da postoje demokratski običaji, problematičnim postao i njegov premijerski mandat. Kako, naime, netko može imati daljnji legitimitet da bude predsjednik Vlade ako je izgubio većinsku potporu da bude predsjednik svoje stranke?! U hrvatskoj je demokraciji moguće svašta, a možda čak i to da se ostane premijerom usprkos gubljenju predsjedničkog legitimiteta u svojoj stranci. Da je na Milanovićevu mjestu netko politički i karakterno drukčiji, u SDP-u bi bili novi unutarstranački izbori, a u državi novi parlamentarni.

Zorana Milanovića nakon gubitka unutarstranačke potpore u demokratskijim zemljama ništa ne bi moglo spasiti ni kao premijera. U Hrvatskoj je pak moguće da i usprkos gubitku stranačkih izbora postane premijer! No, kao moguća spasiteljica i njega i Hrvatske ponudila se dobrohotna Vesna Pusić. Dok ne prođe tarapana u SDP-u ona je sebe i svoju stranku ponudila kao jamstvo kontinuiteta dosadašnje milanovićevske politike. Kako netko može nešto jamčiti za takvu politiku kad je upravo takva politika zemlju dovela do katastrofe? Eto, poslije poražavajućih rezultata Zorana Milanovića na stranačkome glasanju, predsjednica HNS-a valjda nudi svoju stranku kao garanciju za nastavak katastrofe! Kada bi pak bili provedeni unutarstranački izbori u HNS-u moguće da bi i ona prošla slično kao i Milanović. Poslije odlaska Radimira Čačića i njegovih sljedbenika možda unutarstranačka potpora Vesni Pusić ne bi bila viša od nedavne Zoranu Milanoviću.

Zoran Milanović je dugo politički živio na prividu da ga unutar SDP-a podržava većina u stranačkome vrhu. Sada se pokazalo da je to bila samoobmana i varka. Moguće je slično i s Vesnom Pusić. Njezine su političke ambicije obrnuto proporcionalne važnosti njezine stranke. Nakon stranačkoga raskola u HNS-u, vjerojatno je da Vesna Pusić poznaje sve preostale članove svoje stranke! Milanović je najvjerojatnije smatrao da znade tko će na javnome glasanju za njega dići ruku! Da nije bio siguran u povoljan rezultat glasovanja, toga glasanja ne bi ni bilo. Sada pak poslije svega toga može mahati da dopuštenje javnoga glasanja znači da je SDP “stranka zavidne unutarstranačke demokracije”. Na isti način može tumačiti i glasove svojih ministara koji su glasali protiv njega. Pravi će pokazatelj te esdepeovske demokracije biti vidljiv po tome hoće li Rajko Ostojić i Mirando Mrsić i dalje ostati ministri u njegovoj vladi. Bilo bi logično da ih smijeni, ali nije pouzdano da to zbog ishoda glasanja može doista i učiniti.

Već su nedavni izbori za Europski parlament Zoranu Milanoviću mogli biti pokazatelj sve sparušanijega rejtinga njegove stranke. Očito su članovi Glavnoga odbora SDP-a procijenili da je on glavni krivac za te slabe izborne rezultate. Da su mislili drugačije, onda bi i Milanović u stranačkome glasanju dobio više od za njega ponižavajućega postotka. Usprkos slabome broju izbornih mandata, Milanović se valjda uzdao da će dobiti novo povjerenje za vođenje stranke. Nije li to pomanjkanje osjećaja za realnost? Još bi i veće moglo biti njegova nada da i poslije nedavne unutarstranačke blamaže i dalje bude premijer! Milanovićeva bi nadanja u zemlji dugotrajnije demokratske tradicije i viših demokratskih standarda bila tek apsurdna politička tlapnja taštoga, svadljivoga i umišljenoga političara. Kako Milanović može ostati premijer države ako jedva može biti predsjednik svoje stranke?!