Kako je jedan gotovo obični Splićanin sagradio samostan u pokušaju da spasi svoju dušu

Osnovati samostan u srednjem vijeku bilo je otprilike kao danas pokrenuti uspješnu korporaciju – najprije ste morali uložiti golema sredstva, provući se kroz pravne labirinte i suočiti se s neprijateljstvom konkurenata. Nije zato iznenađenje što su samostane osnivali uglavnom vladari. Međutim, to je u 11. stoljeću pošlo za rukom i jednom gotovo običnom Splićaninu. Kažemo gotovo pa običnom jer je bila riječ o čovjeku koji je bio "tajkun" svog doba, ali nije imao gotovo pa nikakvo političko zaleđe u smislu da su ga podržavali vladari ili da se oženio kćerkom nekog iz kraljevske obitelji i slično. U povijesnim zapisima o toj se osobi govori kao o Petru Crnom, istaknutom građaninu Splita čija je obitelj već nekoliko naraštaja živjela u tada još vrlo romanskom gradu iako je bila hrvatskog podrijetla. Otac mu se vjerojatno zvao Črnja, a njegov sin Petar dobar je dio bogatstva naslijedio upravo od njega. Očekivalo se kako će potom i Petar to bogatstvo ostaviti svojim sinovima, oni svojima i tako dalje, međutim on je sve što je imao odlučio upotrijebiti za nešto veće i od svoje obitelji – odlučio je uložiti u vječnost.