Kad utihnu pametovanja, ostaju Aluminij i 900 radnika

To da smo nakon bitke svi generali, a nakon utakmice svi izbornici, općepoznata je činjenica. Tako i nakon informacije da se gasi mostarski Aluminij nije trebalo očekivati ništa do ekonomske, a poglavito političke analize o tome što je i kako trebalo učiniti da se izbjegne najgori scenarij. I kada utihnu sva pametovanja, rasplinu se sve političke i razne druge priče, ostaje problem Aluminija i njegovih više od 900 radnika. Proizvodnja je za sada ugašena i budućnost kompanije koja je bila najveći bosanskohercegovački izvoznik, a za koju je, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog 12 posto vlasničkog udjela zainteresirana i Hrvatska, potpuno je neizvjesna.

Najbolje moguće rješenje, pa makar to bio i stečaj, morat će zajedno tražiti svi suvlasnici, a to znači Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Hrvatske i mali dioničari. Polazna osnova je takva da je proizvodnja ugašena, dugovi se mjere stotinama milijuna eura, a ozbiljnih ulagača u novu kompaniju nema.

Uz loše upravljanje glavni razlog zbog kojeg je Aluminij došao u stanje kliničke smrti jest cijena električne energije koju diktira tržište. Taj glavni energent Aluminij nije bio u stanju nabavljati po tržišnim cijenama, a za subvencioniranje navodno više nije bilo prostora i mogućnosti.

Sad treba spasiti što se spasiti da jer u igri nije “samo” 900 radnika i glavni industrijski proizvođač u Hercegovini pa i cijeloj BiH. Ako ova priča doista bude imala crni epilog, ne treba sumnjati da će to biti novi poticaj za iseljavanje iz BiH, prvenstveno Hrvata. Službeni Zagreb to bi upozorenje trebao shvatiti ozbiljno jer ustavna obveza o skrbi za Hrvate izvan Hrvatske ne smije se svoditi samo na izdvajanje proračunskog novca za kulturne, obrazovne i druge projekte sunarodnjaka u BiH. Aluminij je (i) hrvatski problem mnogo više od nominalnih 12 posto vlasničkog udjela.

Pogledajte i video o uvođenju eura:

Video: Matej Pavelić