Hoće li se stampedo izbjeglica koji je zahvatio Demokratski centar nekim čudom zaustaviti prije nego što im brod potone ili će se ta mala stranka ipak do kraja rasuti, u prvom je redu problem Vesne Škare-Ožbolt. Ona ga je osnovala, vodila, pa ako je u tome griješila, platit će ceh. Što se političke scene tiče, s DC-om ili bez njega, ona će se nastaviti gibati, rasti, miješati...
No, to hoće li od sudioništva u rastakanju vlastite stranke u korist trećega profitirati dojučer takorekuć anonimni likovi, poput Frane Piplovića, postao je problem nas poreznih obveznika. Jer, nagrade koje kojekakvi Piplovići a bilo ih je tijekom ovih 16 godina hrvatske političke moderne napretek očekuju za svoje prirepaštvo, plaćaju se našim novcem.
Nijedan se porezni obveznik, ma koliko malu plaću imao, nije žalio što se kunama koje se iz njegova džepa slijevaju u državnu blagajnu grade bolnice, dječji vrtići, škole ili vodovodi. Ali nema onoga kojemu ne smeta to što se baš svakome sitnom političkom žicaru na njegov račun daju sinekure, povoljni krediti, što mu se uhljebljuje potomstvo... I tako proteklih 16 godina, a s obzirom na značenje morala u politici, moglo bi ostati tako i sljedećih 116 godina.
Spomenuti Piplović samo je ilustrativan primjer standardnog domaćeg političkog prosječnjaka koji igrom slučajnosti dospije u prvu ligu, a kako uistinu poima politiku, pokaže tek kad mu karijera zapne, pa mu povlaštena zastupnička mirovina za dlaku izmakne iz ruke. Pogleda uprta u televizijsku kameru, bivši zastupnik Piplović tako javno traži razumijevanje za svoje prebještvo u HDZ jer će, kaže, nakon šest mjeseci, za koje će vrijeme primati dužnosničku naknadu, završiti na burzi nezaposlenih. No, na svu sreću, u previranjima u DC-u on je znao izabrati stranu i prikloniti se moćnome HDZ-u. Jer HDZ, kaže on, zna cijeniti vrijednost svakog svog čovjeka i pobrinuti se za njega. Pritom vjerojatno misli na to kako će za koji mjesec postati pomoćnik nekomu ministru...
No, nije Piplović problem, on je samo najsvježiji simptom društvenog stanja u kojemu se netko usudi očekivati da će mu sudjelovanje u politici donijeti profit jer je pokazao nedosljednost, nelojalnost, sklonost uvlakaštvu i slične ljudske osobine koje u normalnom društvu ne bi trebale imati nikakvu cijenu. Takvih je epizoda bilo i prije. Sjetimo se nagrada za izdaju koje su od svojedobnog HDZ-ova zagrebačkog vladara Canjuge dobili HSS-ovi prebjezi Šporer i Buković, koji su prije punih 11 godina omogućili rušenje oporbene vlasti u glavnom gradu. Lako se sjetiti i ministarskih sinekura koje su kao nagradu za vjernost premijeru Ivici Račanu zadržali HSLS-ovi prebjezi naknadno okupljeni u stranku pod imenom Libra...
U taj se politički stil uklapa i nalog Milana Bandića da se Vlasti Pavić, koja ga je na gradonačelničkoj dužnosti zamijenila kad je morao odstupiti jer je pripit bježao od policije, osigura mjesto u upravi zagrebačkog holdinga. Ne zato što je cijeni, nego zato da je makne iz zagrebačkog parlamenta, gdje mu nedolascima dovodi u pitanje tanki kvorum i izglasavanje odluka. Ona, naravno, pristaje i najavljuje da će u holdingu marljivo raditi. Stvarno, da nije tragično, bilo bi smiješno.
Kaže se da svaki narod ima političare kakve zaslužuje. Ipak, zar su Hrvati stvarno zaslužili da im se političkom elitom nazivaju ljudi koji su se tako lako spremni prodati? Prekjučer Canjugi, jučer Račanu, danas Sanaderu, sutra Bandiću, prekosutra nekomu trećem... Jesu li Hrvati stvarno bili toliko grešni da su zaslužili društvo u kojemu će se mane tretirati kao vrijednosti, a politička izdaja nagrađivati?