Kad nacionalizam nije dovoljan za pokretanje rata, uvijek se može posegnuti za vjerom

Rat koji je uzdrmao svijet jače od rusko-ukrajinskog počeo je sve izrazitije poprimati obilježja vjerskog rata. Naravno, nijedan rat nije zapravo vjerski: svaki se svodi na borbu za svjetovnu moć, za nečije teritorije ili resurse ili radnu snagu. Religija je samo dobar izgovor. Ona uspijeva pridobiti dio javnosti koji nije u stanju razmišljati racionalno. U takvim slučajevima religija doista jest opijum za narod, kolikogod ta Marxova tvrdnja inače bila podložna raspravi.

Građane i podanike može se uvjeriti u ispravnost rata, u njegovu neophodnost, ako vjeruju da je to za dobro nacije ili vladara/vođe kojem se pokoravaju, ali još je bolje uvjeriti ih da se trebaju boriti, oni sami ili njihovi sinovi i kćeri, za još višu vrijednost: za boga, bio on Isus, Jahve, Alah ili netko drugi. Rekao bih da se takav odnos religije i rata javio, ili je barem došao jače do izražaja, s pojavom monoteističkih religija. Prije toga pobjednici su mogli prisvojiti božanstvo pobijeđenih ili ga preimenovati i "nacionalizirati". S monoteističkim bogovima to ne ide tako.