'Jugoslavija' je bila ponos Austro-Ugarske, a potonula je s kapetanom, admiralom Jankom Vukovićem

Prvi glavni zapovjednik flote neuspjele Države Slovenaca, Hrvata i Srba, istaknuti admiral Janko Vuković, poput legendarnih kapetana potonuo je s vlastitim brodom. Bio je to posljednji čin jedne blistave mornaričke karijere i simbolički svršetak vremena kada su austrougarski bojni brodovi, često s hrvatskim posadama, krstarili svjetskim morima. Janko Vuković rođen je u Jezeranama u Lici 1872. godine kao potomak imućne plemićke obitelji. Vrlo je rano odlučio postati pomorcem te se nakon završene realne gimnazije u Osijeku upisao na Vojnu pomorsku akademiju u Rijeci, koja se tada nalazila pod mađarskom upravom. Poslije završetka školovanja Vuković se pridružio ratnoj mornarici dvojne Austro-Ugarske Monarhije. Iako je mornarica bila najslabiji dio vojnih snaga te države, ipak je bila riječ o svjetskoj velesili te su njezini brodovi krstarili svim svjetskim oceanima. Tako je i Vuković, dok je još bio kadet, oplovio svijet na korveti Fasana. Budući da je u to vrijeme Austro-Ugarska prolazila kroz dugo razdoblje mira, ni Vuković nije imao prilike iskazati se u bitki. Ipak, dobrim služenjem polako je napredovao u mornaričkoj hijerarhiji te je tako 1893. godine stekao čin zastavnika bojnog broda, a do 1912. dogurao je do kapetana fregate. Tada se pružila prilika da se pomorski časnik iskaže. Štoviše, najveća prilika u dotadašnjoj povijesti. Izbio je Prvi svjetski rat te je Austro-Ugarska mobilizirala sve svoje snage, prvo protiv sila Antante — Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Rusije — a kasnije i protiv Italije, kojoj su spomenute sile obećale Dalmaciju u zamjenu za pomoć u ratu. Dok mornaricama Ujedinjenoga Kraljevstva i Francuske nije mogla bitno naškoditi, ulaskom Italije u rat Austro-Ugarska je bila prisiljena više pozornosti obratiti pomorskim operacijama.