Jesu li Europa i EU danas isto

Početkom srpnja proslavili smo deset godina hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Zbrajali smo prednosti i nedostatke, računali bilance prihoda i izdataka, govorili o koristima i odricanjima te uglavnom zaključili kako nam je, unatoč svemu, bolje u toj zajednici europskih država i naroda, normi i pravila, prava i sloboda, nego u nestabilnom balkanskom okruženju.

U Hrvatskoj vlada prilično suglasje da nam je u EU mjesto zbog našeg identiteta, kulture i baštine koji su stoljećima sastavni dio zapadnokršćanske civilizacije. Doduše svjesni smo mi i negativnih aspekata toga nadnacionalnog odlučivanja i direktiva iz Bruxellesa, ali se vodimo i pragmatizmom. Uostalom, mnogi propusti i neiskorištene prilike često više ovise o nama nego o Europskoj komisiji, koja nam je u ovom sazivu pokazala izrazitu sklonost. No, neki se ne zadovoljavaju "helikopterskim" novcem, pomoći za gradnju zgrada stradalih u potresu i europskim novcem u našim kapitalnim projektima poput Pelješkog mosta, već se sve više pitaju kamo to plovi naš europski brod za koji smo vezali svoju sudbinu i hoćemo li se – unatoč svim blagodatima – nasukati na nekim hridima.. Tako smo se posljednjih godina susretali i s komentarima da se Europska unija pretvorila u birokratizirano čudovište, bez vizije i vizionara, da ne zna kamo plovi te da joj bogato nasljeđe postaje smetnja i kompleks na putu dodvoravanja svim mogućim globalističkim trendovima. Uistinu, što je Europska unija danas, a što suvremena Europa? Što je europski identitet u trećem desetljeću ovog stoljeća kojem smo se toliko radovali? Kao odgovor na to pitanje, među intelektualcima, ali i općom javnosti iskristalizirala su se dva, ponekad oprečna, pristupa. "Europska unija me podsjeća na posljednja desetljeća Zapadnog Rimskog Carstva!" – kaže mi jedan kolega profesor iznoseći sljedeće argumente: izgubili smo vrijednosti u borbi za materijalno, više ne raspoznajemo dobro od zla, prešućujemo istinu u ime političke korektnosti, lideri na čelu zajedničkih institucija i pojedinih država sve su gori, ne znamo se nositi s migracijama, a značajan broj migranata, umjesto da poprima europske vrijednosti, unosi nered i nesigurnost u naše zajednice, nemamo rješenja za klimatske promjene, koje će uvelike izmijeniti način života kakav smo poznavali, korupcija zahvaća europske institucije, pa i one države s kojima je to nekada bilo nespojivo… Dodao je kako je dovoljno pogledati lidere Europske unije i ključnih zemalja članica i odmah vam se nekako uvlači tiha strepnja za budućnost Europske unije u usporedbi sa snažnim i utjecajnim utemeljiteljima Europske unije, ali i moćnim liderima koji su je vodili prethodnih desetljeća… Njegovo razmišljanje mi je ponovno aktualiziralo utjecajnu knjigu britanskog novinara i publicista Douglasa Murraya Čudna smrt Europe, koji izrazito pesimistično vidi budućnost europskog kontinenta, jer je europskim čelnicima više stalo do političke korektnosti nego do interesa europskih naroda i budućnosti Europe. Prema Murrayu, suvremenu Europu čini društvo koje je vrijednosti kršćanstva i prosvjetiteljstva zamijenilo materijalizmom, a europske elite su desetljećima zatvarale oči pred opasnostima koje prijete urušavanju srži europskog identiteta, zbog kratkoročnih ekonomskih interesa, dodvoravanja pojedinim društvenim skupinama ili vlastitih kompleksa i nerazumnog obračuna s vlastitom prošlošću.