Prije gotovo dvadeset godina stigli su u Hrvatsku i BiH američki vojnici u sklopu međunarodnih mirovnih snaga definiranih Daytonskim sporazumom. U okolici Županje gradili su svoju bazu u sklopu koje je bio i pravi MASH – pokretna vojna kirurška bolnica. Spremni za najgore scenarije.
Američki liječnik-pukovnik objašnjava zamišljeni sustav meni i tadašnjem američkom veleposlaniku Galbraithu. Pokazuje nam suvremenu operacijsku dvoranu pod šatorom. Ako se dogodi ranjavanje, tu se hitno najkraće reagira, pa u ambulantno vozilo i pravac – bolnica u Slavonskom Brodu. Veleposlaniku nije jasno. Zašto u Slavonski Brod? Zašto ne odmah u „čvrstu“ američku vojnu bolnicu u Njemačkoj? Ili barem u KBC Zagreb? Koja je uloga Broda, pita zbunjeni veleposlanik.
Pukovnik se osmjehne. „Pa, kao što znate, američka vojska kroz sustav zdravstvenog osiguranja uvijek traži najbolje moguće uvjete za svoje pripadnike. U Slavonskom Brodu najbolja je ratna kirurgija koju možete naći u svijetu. S njima smo sklopili ugovor. Njihove znanstveno dokazane rezultate nije imao i nema nitko drugi. Oni su bolji od naših kirurga za današnja tipična ranjavanja.“ Veleposlanik je ostao zabezeknut, a ja pun ponosa. Nažalost, Slavonski Brod imao je tisuće operacija tog tipa od 1991. do 1995. Imali su gdje steći jedinstveno iskustvo i doći na prvo mjesto u svijetu po uspješnosti liječenja. Američki vojnik dobio je najbolju moguću medicinsku uslugu uz najmanje moguće troškove. To mu je omogućila njegova polica osiguranja. Ta polica osiguranja nije, međutim, pokrivala troškove „hladnog pogona“, primjerice, američke vojne klinike u Wiesbadenu. Ne, ona je pokrivala „najbolju moguću uslugu“, ma gdje se dobivala, poput one u Slavonskom Brodu.
Navodim ovaj primjer kako bih što zornije upozorio na kod nas tragično nerazumijevanje odnosa između sustava zdravstvenog osiguranja i sustava proizvodnje medicinskih usluga. Taj je odnos ono što treba biti predmet reforme svih reformi. Osiguranik bi trebao imati pravo na kvalitetnu i pravodobnu medicinsku uslugu, ma gdje ona bila dostupna. U Drenovcima, Brodu, Zagrebu ili Washingtonu. A liječnici u četiri nasumce spomenuta mjesta radit će s pacijentima iz svakog od njih, i iz puno više. Ministar Nakić dobro je počeo. Očito dobro razumije sustav u kojem je nedavno i sam bio žrtva nakaradnih odnosa, osobito veza dijelova zdravstva s politikom. To se posebno odnosi na Milanovićev svijet vjeverica u kojem proizvodnja usluga ide po jednim principima, nagrađivanje po drugim, a prava pacijenata, većinom mrtva slova na papiru, po trećim.
Svjestan da predloženo povećanje cijene police dopunskog osiguranja za kutiju cigareta mjesečno nije nikakva reforma, već samo nužna financijska intervencija za održanje sustava, naumio je suočiti se sa stvarnim reformskim izazovima. To znači sa svima nama! Gotovo svima, 4 milijuna i nešto licemjera. Evo primjera. Anketirajte bivše ministre zdravstva, njih desetak. Od Hebranga preko Reinera i Vlahušića do Ostojića i Varge. Neka vam svaki odgovori, ali ne za javnost, već onako u diskreciji, iskreno, na sljedeće pitanje – kad bi imali moć to provesti, koliko bi državnih bolnica trebalo zatvoriti u najkraćem roku? Dobit ćete različite odgovore, ali samo u rasponu 14 do 16. Dakle, ljudi koji poznaju sustav u detalje odmah bi se složili da barem 14 bolnica treba zatvoriti. Istu ili čak bolju kvalitetu usluga ostvarili bismo uz znatno niži trošak. Prestali biti problem. Ali ne mogu to provesti zbog „politike“ i zabluda javnosti koje godinama kreiraju najgori populisti, prevaranti, neznalice i lažovi koje možete zamisliti.
Riječ je o ljudima koji čine golemu štetu cijelom društvu. Oni zapravo tjeraju liječnike u inozemstvo. Oni nam zapravo otimaju pravo na kvalitetnu zdravstvenu uslugu koju smo platili i koju smo spremni, ako treba, još više platiti. Čine to zloporabom principa solidarnosti u plaćanju zdravstva i, još i više, suludom obranom države i politike koja se upliće u proizvodnju zdravstvenih usluga. Nepotreban trošak onih 14 od ukupno nekih 65 bolnica ugrožava sustav u cjelini. On nameće nakaradne kriterije u poslovanju koji zakonito rezultiraju financijskim kaosom, korupcijom, sanacijama, štrajkovima i – kojeg li ponižavanja – radnim obvezama. Pa umjesto da pacijent iz Wiesbadena dođe i plati uslugu u Slavonskom Brodu, liječnik iz Slavonije traži posao u Njemačkoj. Jedina reforma koju priznajem je ona koja preokreće opisane tokove. I vraća barem neke američke pacijente u hrvatske bolnice. Podsjetimo se.
Državno zdravstveno osiguranje moraju imati svi. Kako će se financirati, stvar je ministra financija, a ne ministra zdravstva. Ali pružanje i proizvodnja zdravstvenih usluga ne znači da država treba upravljati njima. Dovoljno je da nadzire. Hajdemo konačno izliječiti zdravstvo!
>> Orešković pitao ministra zdravlja je li bolje imati visoki ili niski tlak