Tomica Đukić

Jedan od naših najboljih kuhara otkriva koliko palačinki mogu pojesti Vatreni

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Tomica Đukić
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Tomica Đukić
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Tomica Đukić
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Tomica Đukić
11.03.2019.
u 19:36
Uz nogometaše i rukometaši i košarkaši vole dobro jesti, mora ih se nahraniti proporcionalno veličini, a 'zgriješe' nakon pobjede
Pogledaj originalni članak

Chef kuhinje osječkog hotela Osijek i službeni kuhar hrvatske nogometne reprezentacije Tomica Đukić nedavno je svoje kuharsko umijeće stavio u službu turizma. Kakav bi to, uostalom, Slavonac i bio da se ne odazove slavonskoj turističkoj reprezentaciji koja je nedavno atrakcije i ljepote svoga kraja predstavila u Münchenu? Odanost rodnoj Slavoniji, doduše, nikad i nije bila upitna. Nakon tri sezone na Jadranu, odselio se u Njemačku, radio je u restoranima, išlo mu je odlično, ali nakon osam godina ipak se odlučio za povratak.

Osim u Njemačkoj radili ste i u Danskoj, kako to da ste se vratili? I to u Slavoniju iz koje se masovno iseljava?

Lud čovjek, što da vam kažem, ha-ha. Svi su mi se čudili, pitali što mi je da se vraćam na dvostruko i trostruko manju plaću u ono vrijeme. Ali, Slavonija me vukla cijelo vrijeme. Otišao sam trbuhom za kruhom potkraj devedesetih. Bilo je to poslijeratno vrijeme, ovdje nije bilo prilike učiti, usavršavati se. I nisam požalio, vani mi je bilo odlično, radio sam u sjajnim restoranima, imao besplatan stan, hranu i odličnu plaću. Ali, to je ipak strani svijet, nemate nikoga svog, izlasci budu zanimljivi samo neko vrijeme i na kraju poželite i kod kuće ostaviti neki trag. Vratio sam se 2004., i to s puno entuzijazma i energije. Nije bilo lako, puno se jadikuje i uhvati čovjeka neka tjeskoba. Ali u hotelu se okupio odličan tim, domaći ljudi, zaposleno je puno mladih ljudi, imamo čak i povratnike s Jadrana. Našu bi kuharsku ekipu, recimo, poželio svaki hotel na Jadranu. Sad već imamo i rezultate. Iako, puno je sve to teže nego na Jadranu. Ovdje je manje gostiju, cijene su niže, a troškovi podjednaki. No, trud na kraju ipak bude nagrađen i sad smo već poznati kao ugodno mjesto gdje se dobro jede. Ponosan sam na ljude u hotelu Osijek, koji rade fantastičan posao.

Je li vam teško kad vidite koliko mladih odlazi i da je Slavonija svaki dan sve praznija?

Naravno, imam dvoje djece i gledam to i kao roditelj. Ima puno ljudi koji teško žive, imaju kredite i muče se s otplatom. Nitko neće otići ima li novca. Posla se još i može naći, ali plaće su premale. Ali, tako je svuda, ne samo u Slavoniji. Povrh toga, loša je i opća klima, ne stvaramo pozitivno ozračje. Ali, tako je manje-više svuda, ne samo u Slavoniji. Iako, i u Slavoniji i Baranji ima puno uspješnih primjera, od većih poduzetnika do OPG-ova koji dobro rade...

Kako izgleda svakodnevica u Osijeku, tko ima za restorane?

Puno je negativnih slika u javnosti o Slavoniji, ali život ne stoji, radi se, kupuje, izlazi, ide i u restorane. U Osijeku se može dobro jesti i za 60 i više kuna.

Ovo je druga godina da se intenzivirala promocija Slavonije u inozemstvu, prvenstveno upravo u Njemačkoj, dolazi li više turista, koji se sve jezici čuju?

Od lani se osjeća da je turista više. Čuju se uglavnom njemački i francuski, ali ima i Talijana koji dolaze u lovni turizam, naiđu i Korejci. Ma ima gostiju sa svih strana svijeta. Brojke nisu velike, ali pomalo rastu.

Pogledajte video:Svijet je dobio novog kralja - Luku Modrića

Bili ste na nedavnoj prezentaciji Slavonije u Münchenu, što ste pripremali?

Bez čobanca nije moglo, a nosili smo i suhomesnate proizvode, salate i sireve s OPG-ova. Ništa konfekcijski, već domaće, autohtono. Kolega Branko Ognjenović i ja gledali smo kako što bolje prenijeti energiju i atmosferu Slavonije i Baranje, koje su stvorene za pravi odmor, bez stresa i gužvi. I svidjelo im se, na kraju smo ostali bez svega.

Hrvatska javnost vas poznaje i kao kuhara naših sportaša, košarkaške, odbojkaške, rukometne i nogometne reprezentacije, tko od njih najviše jede?

Rukometaši mogu dobro pojesti, imaju po dva metra i mora ih se nahraniti proporcionalno veličini. Slično kao i košarkaše. Ali za sve je sportove zajedničko da se na prehranu sve više pazi. Time se uz kuhare bave i nutricionisti, liječnici... I nije pitanje samo što će se jesti, nego i kvaliteta namirnica i njihova kontrola. Uvijek je to puno salata, crvenog i bijelog mesa, ribe, bez teških umaka... Sve mora biti svježe i ukusno, pitanje je samo količine koja se kuha.

Zadnja velika avantura bio je nogometni SP u Rusiji, što su Vatreni najradije jeli i tko je najveći “gladuš” među njima?

Možda ću vas razočarati, ali svi oni jedu koliko njihovu organizmu treba. Igraju u velikim klubovima, znaju što im je i koliko potrebno. Usvojili su tu vrstu discipline, tako žive cijeli život. Jelovnik im je pomalo ograničen, ne mogu, recimo, jesti umake, zeleni papar, vrhnje. Dogodi se da “zgriješe” nakon utakmice, kad je rezultat dobar, pa se počaste hamburgerom, kakvim pohancem i slično.

Izjavili ste da kolači nisu na jelovniku za vrijeme natjecanja, ali da palačinke planu kad ih pripremite. Koliko ih morate ispeći kad su svi igrači na okupu?

Otprilike 110-120 komada, jede cijeli stožer, a dečki uzmu jednu-dvije, najviše tri... Ne pretrpavaju se hranom. Znaju stati kad treba i mogli bi nam biti uzor i po tom pitanju, ha-ha.

Izbornik Zlatko Dalić ne mora se držati sportskog režima prehrane, što ste njemu kuhali i što, općenito, najviše voli jesti?

Jedemo svi zajedno, ni za koga se ne kuha posebno niti ima biranja. Bitno je da bude raznoliko, jedan dan bijelo meso, drugi dan riba i slično...

Sportaši vas nisu zarazili sportom, kažete da od svih “sportova” najviše volite – hranu?

Nije im uspjelo, ha-ha. Jedini sport mi je odlazak na posao biciklom... Inače, volim jesti, no nisam debeo, nastojim biti umjeren, ali stalno isprobavam nešto novo, nove kombinacije. To morate kada ste chef, kako ćete inače kombinirati okuse ako ih ne probate.

Kuhate li i kod kuće ili je to posao supruge?

Ne petljam se supruzi, ona vodi taj dio, a ja uskočim samo kad moram. Ona kuha ono što je naučila u svojoj kući i nemam na to prigovora.

Volite heavy-metal, a svirate tamburicu. Kako ste to pomirili?

Može i to zajedno. Iako, sad više i ne stižem uzeti tamburicu u ruke. Svirao sam od djetinjstva, deset godina i u društvu Pajo Kolarić. Svirao sam i gitaru, a uvjeren sam da svaki vrsni kuhar ima još neki umjetnički dar. Vjerujem da je i kulinarstvo jedna grana umjetnosti; morate dobiti inspiraciju, ideju, kreirati to i na kraju predstaviti jelom da netko bude oduševljen, kao slikom ili glazbenom izvedbom.

Jeste li zadovoljni gastronomskom scenom u nas?

Veselim se da se tome sve više pridaje pažnja i da smo svaki dan sve bolji, a onda i turistički interesantniji i sve privlačniji gostima koje na putovanja motivira upravo dobra hrana. To je danas već prepoznato i u ugostiteljstvu Slavonije i Baranje. Kulinarske tehnike se, inače, stalno razvijaju, mijenjaju, a u svemu je najbitnije da su namirnice autohtone, da ostanu takvi i mirisi i okusi. Mislim da idemo u dobrom smjeru. Hrvatska je mala zemlja, ali u turizmu velika i sretan sam da gastronomija u tome nije zanemarena.

Jede li se bolje na moru ili na kontinentu?

Jede se dobro i na moru i na kontinentu. Privrženiji smo mesu, a usudio bih se reći da su naši suhomesnati proizvodi jedni od najboljih na svijetu. Imamo našu crnu svinju i slavonski kulen, kobasice su specifične. To je sto posto meso s tek nešto malo začina. Slanina se suši na poseban način. U svijetu je industrijalizacija progutala mnoge takve posebnosti. Mi samo moramo ustrajati na našim posebnostima. Turističke priče grade se godinama, rad daje rezultate i ja ne vidim Slavoniju kao crnu rupu. Ovdje ima ljudi i volje, samo treba preokrenuti trendove. Za mene je Slavonija elitni turizam. Mnogo je ljudi poput mene za koje pretrpane plaže nisu odmor, ne žele tu mašineriju s tisućama ljudi, masom pizzerija i kafića. To je industrija, a sve više ljudi želi nešto potpuno suprotno; mir, zelenilo, vožnju biciklom, jahanje, posjet obiteljskim domaćinstvima i kušanje domaće hrane, čašu domaćeg mlijeka, lokalno vino... I sve to bez gužve i stresa. Potencijali za vrhunski odmor u Slavoniji doista su veliki.

U Slavoniji još nema restorana s Michelinovom zvjezdicom, kako to tumačite?

Da, još ih nema kod nas u Slavoniji. Takvo priznanje, naravno, imponira i lijepo je ući na tu prestižnu listu. Očito još moramo raditi da dođemo do razine da dobijemo zvjezdicu. No, i prva je Michelinova zvjezdica u Hrvatsku došla tek prije dvije godine, a prirodno je da se to dogodilo na Jadranu gdje je i puno više restorana i puno više gostiju. Mi smo ipak bili porušeni, protjerani i iseljeni. No, uvjeren sam da će nam nakon Michelinovih preporuka uskoro doći i prva zvjezdica. Samo je pitanje vremena. Puno kriterija već ispunjavamo, samo čekamo da vidimo koji će restoran prvi ući u to elitno društvo.

Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju
Foto: Press Association/Pixsell
Transferi u siječnju

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar mileudarcina 1
mileudarcina 1
23:49 11.03.2019.

Pustimo sad vatrene nego reci ti nama jesi li upoznao tita i koliko je masovni serijski ubojica mogao pojesti palačinki.

Avatar hewic
hewic
09:18 12.03.2019.

Nismo li zakljucili da su placeni clanci poput ovoga vrlo prozirni?