Unatoč tome što je umro prije 35 godina, Josip Broz Tito još uvijek nije zaboravljen. Ništa čudno jer se radi o ličnosti koja je obilježila drugu polovicu prošlog stoljeća, a čija se politička sjena proteže sve do danas. O Titu se još uvijek govori oprečno, suprotno, pa i neprijateljski. Za njegove obožavatelje, i ove godine okupljene u Kumrovcu, Tito je još uvijek “najveći sin naših naroda i narodnosti”, dok je za njegove protivnike i osporavatelje “jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća”.
O Titu se možda i najmanje govori racionalno, a možda i najčešće u krajnostima. Uz njegovo ime vezano je mnogo kontroverzi i puno misterija. Čak nije sigurno ni je li 25. svibnja pravi datum njegova rođenja. Povjesničari o njemu nisu dali svoj usuglašeni pravorijek jer i sami nerijetko dijele neracionalne stavove o njemu. Dok se povjesničari ne mogu usuglasiti i dogovoriti, Titovi obožavatelji na današnji dan u Kumrovcu slave njegov rođendan. Njegovi osporavatelji pak takav skup nazivaju skupom “političkih nekrofila”. Tako se prijepori i misterije o Titu i dalje nastavljaju. Josip Broz Tito nesumnjivo je imao “lukavstvo uma”. Da ga nije imao, sigurno ne bi preživio ni Moskvu ni Staljinove čistke. Ne bi se jamačno ni uspeo na vrh Komunističke partije Jugoslavije.
Poslije ratne antifašističke pobjede pokazao je da ima makijavelističke osobine, odnosno “umijeće vladanja”. Najprije je iz političke igre prijevarom izbacio kraljeve pouzdanike s idejom o obnovi Kraljevine Jugoslavije. Potom se obračunao i s jedinim partijskim autoritetom i mogućim suparnikom Andrijom Hebrangom. Nakon što je dao likvidirati Hebranga, obračunao se i sa Staljinovom “petom kolonom” u KPJ. Sve ih je poslao da tucaju kamen na Golom otoku. Milovan Đilas, intelektualni partijski žrec, ubrzo je proglašen “partijskim revizionistom” i politički likvidiran kao mogući suparnik. Kasnije će se obračunati i s najmoćnijim srpskim kadrom, šefom Udbe Aleksandrom Rankovićem. Slično će se dogoditi i Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu.
Tito je zapravo čovjek-misterij.
Nešto između Kaspara Hausera i Šćepana Malog. Čudno je da je seljačko dijete iz Kumrovca, kao austrougarski vojnik, postalo osvajačem brončane medalje na svearmijskom natjecanju u mačevanju! Kao da floret nije bio razonoda austrougarske aristokracije, nego zabava zagorskih mužeka! Tajanstveno je i njegovo sviranje klavira. Kao da je u svim zagorskim hižama bio glasovir pa, eto, i mali Joža naučio na njemu preludirati! Misterij je i Kuća cvijeća u Beogradu jer na njegovoj mramornoj ploči nema nikakva znaka, čak ni tako omiljene mu zvijezde petokrake!
Najčudnije je pak da Tito nikada nije bio u Jasenovcu! Je li on znao puno više nego višedesetljetni slavitelji njegova kulta i naši današnji “antifašisti”? Po njima: “I poslije Tita – Tito!”•