Izvadili bi mrtvu bebu iz kolijevke, namjestili joj igračku u ruke pa napravili obiteljski portret

Dok se u noći mrtvih prisjećamo onih kojih više nema, stare fotografije otkrivaju koliko se način na koji se ljudi nose s gubitkom mijenjao kroz povijest. U viktorijanskoj Engleskoj, tijekom 19. stoljeća, obitelji su se fotografirale uz preminule članove, a djecu su nerijetko namještali kao da mirno spavaju. Ono što bi današnjem promatraču moglo djelovati uznemirujuće tada je bilo dio kulture žalovanja i način da se sačuva posljednja uspomena na voljenu osobu.

Kako piše BBC u tekstu Bethan Bell iz lipnja 2016., postmortalna fotografija, odnosno fotografiranje pokojnika, postala je osobito raširena u vrijeme kada je fotografija postajala dostupnija, a smrtnost djece bila visoka. Za mnoge obitelji takav je portret bio jedina fotografija djeteta koje je umrlo prije nego što su ga stigli fotografirati za života.

Život u viktorijanskom razdoblju bio je obilježen čestim epidemijama i bolestima koje su odnosile živote odraslih, ali i djece. Difterija, tifus, kolera, ospice i šarlah predstavljali su ozbiljnu prijetnju, a smrt djeteta bila je bolna stvarnost brojnih obitelji. U takvim okolnostima fotografiranje pokojnika nije nužno bilo izraz morbidne fascinacije smrću, nego pokušaj očuvanja uspomene na nekoga tko je umro prerano. Smrt je ponekad bila prvi povod da se cijela obitelj okupi pred fotografskim objektivom. Roditelji su tako dobivali trajni prikaz djeteta koje više nisu mogli vidjeti kako odrasta.

Običaj se razvijao usporedno s popularizacijom fotografije sredinom 19. stoljeća. Dagerotipija, jedna od prvih uspješnih fotografskih tehnika, izrađivala je vrlo detaljne slike na poliranoj metalnoj ploči i u početku je bila skupa. Ipak, bila je pristupačnija od naručivanja naslikanog portreta, koji je dotad bio jedan od rijetkih načina da se sačuva nečiji izgled. Kako je broj fotografa rastao, cijene su se postupno smanjivale. Tijekom 1850-ih pojavile su se i jeftinije tehnike koje su omogućile izradu fotografija na različitim podlogama, pa je takva uspomena postala dostupna većem broju ljudi.

Na nekim fotografijama preminuli su prikazani kako leže zatvorenih očiju, okruženi cvijećem ili članovima obitelji. Drugi su bili namješteni u sjedeći ili uspravni položaj. Ponekad su oči naknadno oslikavane na fotografiji kako bi pokojnik izgledao što sličnije živom čovjeku. Duge ekspozicije, koje su zahtijevale da fotografirane osobe dulje ostanu nepomične, također su utjecale na izgled starih fotografija. Dok su se živi ljudi mogli pomaknuti i ispasti zamućeni, nepomično tijelo pokojnika na snimci je moglo ostati oštrije.

Fotografije su se uklapale u širu kulturu sjećanja na mrtve. Ljudi su izrađivali posmrtne maske, čuvali pramenove kose preminulih u medaljonima i prstenju te izrađivali druge predmete koji su im omogućavali da zadrže fizički trag voljene osobe. Takvi običaji pripadali su tradiciji memento mori, latinskom izrazu koji znači "sjeti se da moraš umrijeti". Postmortalna fotografija postupno je gubila popularnost kako se poboljšavala zdravstvena skrb, smanjivala smrtnost djece i rasla mogućnost fotografiranja ljudi za života. Razvoj jednostavnijih fotoaparata i širenje amaterske fotografije značili su da obitelji više nisu morale čekati tragediju kako bi dobile zajednički portret.