Imoćanin Zdenko Ivkošić u mirovini ne miruje. Posvetio se onome što je cijeloga života volio, vinogradarstvu i vinarstvu te od svoga hobija polako ali sigurno stvara podlogu za dobar izvor prihoda u budućnosti, piše magazin Oluja.
- Za sada podmirujem troškove i zadovoljan sam. Od roditelja sam naslijedio 1500 loza u Zmijavcima, a u zadnjih 10 godina, koliko sam u mirovini, posadio sam još 3.000 mladih loza. U proizvodnji vina uvodim nove, svjetske tehnologije. Ne pravim ga u drvenim bačvama, kao što je moj ćaća radio – kaže Ivkošić pokazujući svoj vinski podrum. Pravi dobro vino, flašira ga i dobija za njega nagrade, a nazvao ga je vrlo jednostavno: Bijelo vino od grožđa i Crno vino od grožđa.
- Nikad mi nitko nije pomogao, osim kada je berba. U vinogradu nikad ne provedem više od tri sata dnevno. Radim po malo, iz gušta, ovo je za mene likarija. Djeca su u drugim vodama. Jedan je glazbenik, drugi vojnik, a kćer će biti novinarka. Ja pravim vino, a ima mi ga tko čuvati, opjevati i reklamirati! - šali se Ivkošić, ponosan na svoje potomstvo.
Dobitnici Unicefove plakete
A i na vino. U Vukovar, gdje je išao na dan pada grada, prijateljima je nosio 50-ak litara. Išao je sa suborcima, jedan je od članova Udruge Imotski sokolovi koja okuplja dragovoljce, pripadnike 3. Imotske bojne 4. gardijske brigade. Bivši ratnici osim na širenje istine o Domovinskom ratu, čuvanje uspomena na svoje mrtve prijatelje, rad udruge baziraju na humanitarnim akcijama i pomaganju drugima. Jedna su od rijetkih udruga koja se može pohvaliti i Unicefovom plaketom za pomoć u akciji “Stop nasilju među djecom”.
- Neprofitna smo udruga, a do sad smo darovali pola milijuna kuna – kaže Ivan Budalić, predsjednik Imotskih sokolova kojih ima više od pet stotina.
U miru se, mnogi od njih, kao i Ivkošić, bave raznim poslovima: uzgajaju kokoši, kuniće, drže pčele, obrađuju vinograde... Posredstvom udruge vode računa o svojim suborcima koji još uvijek nisu riješili svoja statusna prava, ali i materijalno pomažu kada to treba, a treba često.
Najnovija akcija kojoj su se stavili na čelo je ona za izgradnju kuće Ivani Karoglan, udovici poginulog branitelja Tihomira i njihovoj djeci. Čitatelji Oluje Ivanu Karoglan kao i njezine Josipu, Gabrielu, Ivana te Anu već dobro poznaju jer akciju “Kamen po kamen” pratimo od samog početka.
Imotski sokolovi brži su od državne birokracije.Otvorili su žiro-račun, skupljaju donacije, ljetos su organizirali humanitarni koncert i čekaju da se na sudu riješi vlasništvo nad parcelom koju je Ivana dobila od majke, odnosno da se upiše vlasništvo te da počnu graditi.
- Humanitarni rad naš je glavni posao. Projekt je tu, čekamo papire i radovi počinju – pokazuje nam Budalić u prostorijama udruge u središtu Imotskog fasciklu s projektom budućeg doma Karoglanovih.
Ipak, pažnju plijeni zid s portretima. To su fotografije pognulih pripadnika. Ima ih mnogo. Poginula su čak 37-ica pripadnika 3. imotske bojne . Cijeli jedan zid slika. Odreda, sve mlada lica, sa sjajem u očima. Budućnost je bila pred njima. Zahvaljujući njima, mi je živimo.
- Koordinacija braniteljskih udruga Imotskog sudjeluje u obilježavanju svih važnijih obljetnica. Podignuli smo spomenik u Zadru, na imotskoj Topani, dižemo spomen ploče na mjestima pogibelji naših suboraca. Članovi smo vukovarskog Stožera. Njihovi problemi i naši su problemi – kaže Budalić, koji je i predsjednik koordinacije, a s njim se slažu i ostali članovi udruge. Tu su još Mario Rebić, Ante Kljenak, Dubravko Šumanović, a pridružuje nam se i Luka Vuković iz Udruge 115. brigade, koja uz imotsku podružnicu Udruge prvi hrvatski redarstvenik i Imotske sokolove čine koordinaciju imotskih braniteljskim udruga. U gradu djeluju još Hvidra i Udruga obitelji poginulih.
Udruga imotski sokolovi potaknula je 2010. godine i osnivanje Udruge 115. brigade, koja je bila pričuvna i cijeli rat je provela na južnom bojištu. Tijekom rata, kroz brigadu je prošlo više od 5.000 pripadnika s područja Imotske krajine. Poginula su desetorica junaka, a nekoliko desetaka ih je lakše ili teže ranjeno.
Ne zaboravljaju suborce
- Dodajmo k tome još 200-injak pripadnika koji su oboljeli od posljedica rata. Sve nas je manje i manje – primjećuje Vuković.
Povezanost imotskih ratnika, bez obzira na ratne postrojbe, je logična. Neki od njih bili su u obje.
Koordinacija udruga je inicijator izgradnje malonogometnih igrališta na imotskom području. Napravljeno ih je već osam-devet i svako od njih nosi ime poginulog branitelja. Organizirali su bezbroj humanitarnih koncerata kao i sporstkih turnira i novce su davali onima kojima najviše treba.
- Jedne smo godine skupili 10.000 kuna na stolnoteniskom turniru i donirali ih crkvi svetog Josipa radnika u Borovu. Drugi put smo znajući za ženu, majku petero djece koja bježi od muža nasilnika došli pred njezina vrata, pokucali i uručili joj novce, nekoliko tisuća kuna. Što ću vam govoriti... Žena nije mogla povjerovati, suza suzu goni... - prisjeća se Ivkošić i dodaje da nikada ni kunu prikupljenu u humanitarnim akcijama nisu potrošili nenamjenski. Iz svog džepa plaćaju čak i troškove organizacije.
Na žalost, ima ih koji su počinili suicid ili su se “ubili alkoholom”, kažu. I njihove grobove su označili, iz svoga džepa kupe svijeće, čak nalijepe naljepnicu Ministarstva obrane i odnesu ih na njihova posljednja počivališta.
- Pokušavamo biti uzor drugima. Radi se bez plaća, od srca i pošteno – pričaju Imotski sokolovi. Predsjednik njihove udruge Ivek, kako ga zovu, kažu, pravi je uzor.
- Zbog Udruge mu pate i vinogradi i pčele, ali zato svake druge godine dobije po jedno dijete! - hvale ga u šali suborci.
- Nastojimo pomoći sebi i drugima. Tužno je jer ljudi nemaju za kruh, braniteljima se isključuje struja zbog duga... Hrvatska nam je u srcu, željeli bismo pomoći svima. Radimo transparentno, svi su računi javni, mogli bi se svi ugledati u nas. Želimo biti ljudi koji stvaraju bolju Hrvatsku – poručuje Dubravko Šumanović, a i ostali sokolovi misle isto.
Kakav glup naslov