Ima li Hrvatska lidera doraslog nadmetanju s Vučićem?

Hrvatska i Srbija doista su dva svijeta. Bila, ostala i bit će. Zato, uostalom nikad nisu niti mogle opstati u zajedničkoj državi. Otkad je svaka smještena u vlastite državne granice, situacija je manje shizofrena, no one su i dalje u geopolitičkom konfliktu. Što se Hrvatske tiče, njena je konstanta da se ne želi opterećivati odnosima sa susjedom preko Dunava, no ipak to stalno mora jer je konstanta Srbije da Hrvatsku ne pušta iz političkog zagrljaja.

Srpskim političkim liderima sukobi s Hrvatskom uvijek posluže da podignu oktanski broj gorivu koje ih politički pokreće. Kada zapne s pravim problemom, a to je Kosovo, uvijek se bacaju iskre prema Hrvatskoj, da se odmakne pozornost od pravog plamena. Srbija Aleksandra Vučića tu funkcionira kao dobro podmazan stroj. A za potpaljivanje Hrvatske zadužen je bio Vulin, no kako je on odlukom hrvatske Vlade postao nepoželjan, Vučić će morati potražiti novog potpaljivača. Da Vulin jednostavno ne funkcionira kad ne smije “izaći na teren”, vidjelo se po njegovim smiješnim pokušajima kontriranja hrvatskom ministru obrane Krstičeviću. Vulin jednostavno nije u Krstičevićevoj kategoriji. Pa mu je učinak jednak ugrizu komarca. Krstičević je najmlađi general HV-a, zapovjednik “udarne” 4. gardijske brigade, polaznik američkog War Collegea, koji mu, zanimljive li koincidencije, istog dana kada je u Srbiji proglašen personom non grata šalje poziv da u svibnju u SAD-u svečano uđe u Kuću slavnih. U Beogradu su Krstičevića “gađali” naravno i zato što je u savezništvu sa SAD-om i Izraelom osigurao eskadrilu F-16, time i budućnost HRZ-a. Premda politički komarac, Vulin je dosadan, prihvatio je Krstičevićevu tezu o Hrvatskoj i Srbiji kao dva svijeta, gdje je Vulin sebe deklarirao kao antifašista.

Dakle, sugerirao je da je aktualni državni i vojni vrh RH fašistički. Vulin, koji aplaudira kad zapovjednici Vojske Srbije pjevaju četničke pjesme, politički je inače pobornik Slobodana Miloševića i time čini zanimljivo političko savezništvo s Vučićem, koji je politički stasao u četničkom pokretu, a sada je lider te političke legure koja i dalje vlada Srbijom. U tom srbijanskom “nacionalsocijalizmu” uz Hrvate je uvijek išao pridjev ustaški. To što današnji politički i vojni vrh Hrvatske predstavljaju osobe baš s antifašističkim obiteljskim nasljeđem u Srbiji namjerno ne percipiraju.

U novom dnevnopolitičkom srazu Hrvatske i Srbije, koji je rezultirao međusobnim proglašavanjem ministara obrana nepoželjnima, pametniji od Vulina, Vučićev provokator višeg ranga, Ivica Dačić shvatio je da bi ovoga puta hrvatska Vlada mogla žešće reagirati. I ne samo povući veleposlanika iz Beograda, na što Srbija ima recipročan odgovor, nego bi realno, mogla blokirati otvaranja 23. poglavlja o pravosuđu i tako zaustaviti pregovore između EU i Srbije. Ta je opasnost za Srbiju stvarna, bez obzira na to što predsjednica Grabar-Kitarović nije sklona tom potezu. Premijer Andrej Plenković odluku o blokadi može donijeti samostalno, odnosno ako taj korak usuglasi s nekim od vanjskopolitičkih saveznika Hrvatske. Za takav potez Plenković ima unutarnjih političkih razloga jer bi nakon drame oko IK pokazao da je ipak “pravi Hrvat”. No, ako bi se na taj potez odlučio bez potpore Bruxellesa ili Washingtona, snaga hrvatske suspenzije Srbije bila bi privremena, poput one slovenske prema Hrvatskoj.

Prihvati li hrvatska politika činjenicu da je Vučić dugoročni politički lider Srbije, njihov Putin, te da je on igrač spreman za velike igre, onda je jasno da, bez obzira na dnevnopolitička bockanja, hrvatsko političko vodstvo mora s njime pokušati dogovoriti novi “povijesni deal” Hrvatske i Srbije na jugoistoku Europe. U puno težoj situaciji, ratnoj, predsjednik Tuđman se upustio u državničko nadmetanje i stvaranje političkog deala s većim igračem od Vučića, Miloševićem. Vučić je izuzetno vješt i lucidan politički stroj, koji se diže u pet ujutro i kojem je samo na pameti jaka Srbija. Za nadmetanje s njim Hrvatska sada ima Plenkovića i Grabar-Kitarović. S time da ključeve ipak drži Plenković.

Premda je Vučić isto iz “fine” familije, on ima i ulični pedigre navijača Zvezde, a u ratno doba sudionika ravnogorskog pokreta, da bi danas osigurao dva važna vanjskopolitička sidra putem kancelarke Merkel i ruskog predsjednika Putina. Plenković, za razliku, ima fini, bruxelleski štih, no u ovih je godinu i pol dana dokazao da zna prihvaćati, a i dijeliti grube udarce. Ima li, dakle, hrvatska lidera doraslog za nadmetanje s Vučićem oko političkog deala Hrvatske i Srbije?