U knjizi hrvatskih pregovora s EU, prošle su godine ispisane tek dvije stranice. Otvorena su, i provizorno zatvorena, tek dva od 35 poglavlja pravne stečevine EU. Ako bi dalje išlo takvim tempom, Hrvatska bi bila spremna za ulazak tek za 16 godina! Riječ je, naravno, o karikiranom scenariju, jer s obzirom na to da je provjera usklađenosti obavljena za sva poglavlja, s obzirom na to da su hrvatski pregovori odvojeni od pregovora s Turskom, sad se očekuje puno brži tempo nego lani. Sve bi se moralo događati oko sedam puta brže nego dosad, ako bismo popola podijelili preostala poglavlja na ovu i iduću godinu.
Dok Unija strahuje da Hrvatska neće moći uhvatiti bolji ritam zato što će je omesti predizborne svađe, ovdje se strahuje zbog istog, ali i zbog sporosti Europske komisije. Hrvatska je prva zemlja na kojoj se primjenjuje sistem propisivanja uvjeta za otvaranje i zatvaranje poglavlja pravne stečevine. Puno toga još nije jasno. Ne zna se hoće li Bruxelles u nekom konkretnom slučaju tražiti samo da se zakonske izmjene upute u proceduru ili će inzistirati da budu izglasane, a možda i u primjeni. Bugarska i Rumunjska otvarale su i zatvarale pregovore praktički na temelju obećanja da će u skoroj budućnosti nešto poduzeti za usklađivanje s pravnim standardima EU. Nakon što se Bruxelles razočarao njihovim obećanjima, Hrvatskoj je takav kredit uskraćen.
No, Hrvatska ima osposobljenu ekipu pregovarača i stručnu logistiku te pravni sustav koji se još prije počeo ravnati prema uzusima Unije. Tome su, međutim, suprotstavljene dvije okolnosti: zapušteno javno mnijenje i stranke sklone instrumentaliziranju neraspoloženja prema EU radi svojih kratkoročnih probitaka. Već godinama je jasno da je stupanj podrške Europskoj uniji nerazmjerno nizak s obzirom na to da je to jedan od glavnih prioriteta vladajuće politike.
U javnom političkom govoru i danas se o europskim temama malo što čuje, osim uopćenih fraza. Tko ljudima tumači prednosti koje Hrvatska stječe usvajanjem određenih pravila EU, tko im govori o gubicima ako se zaustave promjene. Tko poziva na javne debate, tko vodi dijalog s euroskepticima, pa i protivnicima ulaska Hrvatske u EU? To očito nisu teme koje bi nekome donijele političke bodove. Tvrdi se da je javnost zasićena govorom o EU, no možda bi točnije bilo reći da je zasićena frazama o Uniji. Hrvatsku javnost ne pokušava se animirati, niti na pravi način educirati. Političari se radije bave međusobnim optuživanjem za korupciju nego inzistiranjem na funkcioniranju državnih službi koje su plaćene za otkrivanje nezakonitosti. I medijima je važnije zabaviti nego informirati i educirati, pa smo tu gdje jesmo. Žurimo se u EU, u koju većina građana ne želi.
Upravo ove godine, kad bi sve trebalo biti u vrtlogu ubrzanih priprema, podcjenjivanje toga problema moglo bi doći na naplatu. Tko će spriječiti parlamentarne stranke i one koje to žele postati da malo ne zaigraju na kartu odbojnosti građana prema pregovaračkim temama? Tko će ih spriječiti da birače ne dirnu u žicu ugroženosti nacionalnih interesa ako sve dosad nisu dobivali informacije koje bi im pomogle da sami odvagnu što je istina?
Mina te vrste, na primjer, mogao bi biti zahtjev neke političke stranke za odgodu prava strancima na kupnju nekretnina. Odgoda u ovom slučaju znači zadržavanje postojećeg stanja, jer nova ograničenja, kad su u pitanju kuće i stanovi, nisu moguća. Postojeće stanje je pak takvo da stranci kupuju nekretnine u Hrvatskoj do mile volje, preko ovdašnjih tvrtki i na druge načine. I onda dolazimo do pitanja što se zapravo hoće: zaštititi okoliš i kulturnu baštinu ili samo poticati na ksenofobiju?