Jugoslavija je nakon Drugog svjetskog rata bila izrazito centralizirana država koja je velik dio političkog i ekonomskog sustava gradila po sovjetskom modelu. Nakon raskida sa Staljinom i postupnog otvaranja prema Zapadu počinju se pojavljivati i zahtjevi za reformama.
„Mi Hrvatsko proljeće, odnosno hrvatski nacionalno reformni pokret, najčešće vežemo isključivo uz 1971. godinu. Međutim, ja mislim da nije sjajno isključivo se fokusirati na tu godinu; imamo cijelo razdoblje šezdesetih godina koje je najdinamičnije upravo zbog te društvene i političke aktivnosti cijelog socijalističkog razdoblja“, ističe doc. dr. sc. Marijana Kardum s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u novoj epizodi Podcasta projekta SNOVI.
Tijekom tih šezdesetih Jugoslavija se sve više otvara prema Zapadu, raste broj ljudi koji odlaze na rad u inozemstvo, razvija se turizam, a jača i industrijalizacija pojedinih republika. Takve promjene postupno otvaraju prostor za političke rasprave koje su nekoliko godina ranije bile gotovo nezamislive. Istovremeno raste razlika između službene slike Jugoslavije kao države ravnopravnih naroda i republika te osjećaja dijela stanovništva da politička i gospodarska moć ostaju koncentrirane u saveznom centru.
„Sve se češće čuje ona ideja 'mi puno dajemo, a što za to dobivamo?', pogotovo između takozvanih razvijenijih i onih nerazvijenih dijelova Jugoslavije. Umjesto da su se nakon nekoliko desetljeća Jugoslavije te razlike smanjile, one su se zapravo povećavale i to je uzrokovalo opet jednu frustraciju republika koje su, kao Hrvatska, poprilično davale za taj razvoj nerazvijenih.“, objašnjava Kardum.
Uz ekonomska pitanja sve važnije postaje i pitanje identiteta, jezika i kulturne autonomije republika unutar federacije. Upravo tijekom tog razdoblja neizvjesnosti dolazi do jačanja javnih rasprava o položaju hrvatskog jezika, ulozi kulturnih institucija te odnosu između federalnog centra i republika. Dio tih rasprava postupno izlazi iz uskih partijskih krugova i sve češće postaje tema medija i kulturnih ustanova.
Generacijska smjena u Savezu komunista
Važnu ulogu u razvoju reformnog pokreta imale su i promjene unutar Saveza komunista Jugoslavije.
„Procesi od početka, a pogotovo sredinom šezdesetih, kulminiraju ponajviše u onoj generacijskoj smjeni. Dakle, mi možemo pratiti kako odjednom mlađi i obrazovaniji komunisti dolaze na nekakve isturene pozicije. Mislim da je to prvenstveno zato što imamo pad Aleksandra Rankovića 1966. godine koji je bio drugi čovjek Jugoslavije“, ističe Kardum.
Tijekom javnih rasprava i političkih sukoba postupno se oblikuju ključni zahtjevi Hrvatskog proljeća. Pitanja ekonomije, jezika i položaja Hrvatske unutar Jugoslavije postaju sve glasnija. Glavni cilj nije bilo rušenje Jugoslavije, kako tvrdi Kardum, nego njena reforma i drukčiji odnos republika unutar federacije. Reformisti su tražili veću ekonomsku ravnopravnost, veći politički utjecaj republika i jaču zaštitu hrvatskog nacionalnog identiteta unutar tadašnjeg sustava.
Jedan od važnih trenutaka bila je deseta sjednica Saveza komunista Hrvatske 1970. godine koja se prvi put prenosila uživo na televiziji. Reformisti su time pokušavali pokazati otvorenost i dobiti što širu podršku građana. Pokret se pritom postupno širi izvan partijskih struktura, a studenti, intelektualci i kulturne institucije sve aktivnije sudjeluju u javnim raspravama.
Masovna podrška građana
Hrvatsko proljeće ubrzo prerasta u najmasovniji politički pokret u socijalističkoj Jugoslaviji. Reformni pokret dobiva široku podršku građana, a u reformama mnogi vide mogućnost modernizacije države i promjene odnosa unutar federacije.
„Podrška u javnosti je zaista bila ogromna i baš je to na neki način legitimiralo taj pokret koji je do te mjere bio masovan da ga se može uspoređivati sa, recimo, seljačkim pokretom iz 1920-ih godina. Mislim da je tu jako bitno spomenuti tu širinu i reći da je pokret privukao i građane, i intelektualce, i studente te, naravno, jedan dio političke elite. Ne možemo govoriti da je cjelokupna hrvatska partija bila na čelu tog pokreta“, objasnila je.
Masovnost pokreta bila je posebno važna jer je prvi put nakon Drugog svjetskog rata velik broj građana otvoreno sudjelovao u političkim raspravama i javno podržavao zahtjeve koji su prelazili uske granice partijskih sastanaka. Upravo je takva društvena mobilizacija dodatno zabrinula savezni vrh koji je godinama političku stabilnost održavao kroz strogu kontrolu javnog prostora i političkog djelovanja.
Kako su, po riječima dr. Kardum, posebnu važnost u Hrvatskom proljeću imale kulturne institucije i intelektualci, tako se među njima posebno isticala Matica hrvatska koja je tijekom šezdesetih postala jedno od ključnih mjesta rasprave o jeziku, kulturi i nacionalnom identitetu.
Reformno vodstvo pritom nastoji surađivati s intelektualcima i kulturnim institucijama poput Matice kako bi pokret dobio dodatnu legitimaciju i širu društvenu podršku. U javnosti se tada pojavljuju brojna imena koja će kasnije postati simboli Hrvatskog proljeća. Uz Savku Dabčević Kučar i Miku Tripala važnu ulogu imaju i studenti, novinari te kulturni djelatnici.
Reakcija Beograda i slom Hrvatskog proljeća
Kako reformni pokret postaje sve snažniji, tako i reakcije saveznog vrha postaju sve oštrije. U početku prevladava oprez, no s vremenom dolazi do otvorenih optužbi.
„Tito i partijski vrh zapravo prvenstveno reagiraju iz straha, iz osjećaja da ispuštaju kontrolu nad cjelokupnim društvom. Iz Beograda prvo stižu upozorenja, a onda jasno komuniciranje da će vojska biti upotrijebljena u obrani države“, objašnjava Kardum.
Savezni vrh sve češće koristi optužbe za nacionalizam kao način političkog obračuna s reformistima, dok istovremeno raste pritisak sigurnosnog aparata i nadzor nad sudionicima pokreta. U tom razdoblju pojačavaju se i optužbe da hrvatsko reformno vodstvo surađuje s političkom emigracijom i nacionalističkim skupinama, što postaje alat za političku diskreditaciju reformista. Konačni obračun s pokretom dolazi krajem 1971. godine u Karađorđevu, gdje Tito pokreće smjenu hrvatskog reformnog vodstva i početak šire represije.
„Tu se događa zahtijevanje smjene Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala i drugih reformista, a potom slijedi šira čistka. Ostavke, zabrana rada Matice hrvatske i ono najgore, uhićenja i zatvaranja studenata“, kazala je Kardum.
Posljedice sloma Hrvatskog proljeća osjećale su se godinama nakon 1971. Brojni političari, studenti, novinari i intelektualci bili su smijenjeni, nadzirani ili isključeni iz javnog života, dok su ideje Hrvatskog proljeća nastavile živjeti i kasnije snažno utjecale na političke procese u Hrvatskoj krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.