Hrvatska je srećom 
u EU i više ne mora glumiti njeno "predziđe"

Građani mogu biti mirni, poručio je premijer Milanović iz Bruxellesa nakon summita EU o izbjeglicama – četvrtog ove godine. To je ustvari poziv na budnost. Tako počinje svaki rat.

Uz poplave i razne druge nedaće, samo nam je još jedan rat falio, no tako to ide. Kad ovaj tekst bude u tisku, Mađari će već, prema najavama, zatvoriti granicu s Hrvatskom, na isti način na koji su to učinili prema Srbiji. Hoće li zemlje bivšeg Varšavskog pakta, danas objedinjene u tzv. Višegradsku skupinu, dovući i vojsku na granice s Hrvatskom, ili zasad samo na granicu sa Srbijom, ne čini neku razliku.

To je ionako samo usluga Srbiji, kako ne bismo krenuli vraćati migrante s granice, jer, eto, tamo je vojska. Predsjedničina "višegradska afera" i njena budimpeštanska kritika strategije Vlade vratit će joj se kao bumerang. Ne ide da vrhovna zapovjednica stoji onkraj neprijateljskih bajuneta. Izjava njemačke kancelarke Merkel da ona "nema ništa protiv" dovlačenja vojske na južne mađarske granice otkriva kako su u ovoj europskoj igri skrivača posložene karte. Naime, postoji "unutarnji prsten" i onaj vanjski. Mi smo u vanjskom prstenu, dakle onom manje bitnom. Podesni taman da budemo migrantski kamp, ili hotspot, kako se to ljepše kaže. Tužna vijest za Hrvate je, dakle, da ovaj put ne igramo u njemačkom timu. Igrati za njemački tim značilo bi slušati preporuke Bruxellesa i Berlina o striktnom poštivanju Dublina, registriranju migranata i njihovu prihvaćanju kada nam ih budu vraćali, kako je to nedavno uredno nabrojio Tomislav Karamarko. Drugim riječima, to bi značilo, za ljubav Nijemcima i njihovu "unutarnjem prstenu", prepustiti Hrvatsku kaosu i anarhiji. No Hrvatska je srećom u Europskoj uniji pa više ne mora glumiti njeno "predziđe", kao što to sada, recimo, mora Srbija. To što nismo u Schengenu ne znači da moramo priječiti slobodu kretanja i puniti Hrvatsku putnicima namjernicima mimo njihove volje. Graditi zid značilo bi praviti čep.

Ovaj rat je europski. Ono što se događa u Siriji tek je preludij, eventualno njegova lagana razrada, daleki plotun. Finale je europski, a mi smo na prvoj bojišnici tog rata. Poznato je kako u Europi počinje rat – ako ste Njemačka, u Europi možete sve, osim paktirati s Rusijom. "Taj plinovod je sjajna stvar, ali mi smo u hladnom ratu", govorio je sredinom sedamdesetih mudri njemački kancelar Ludwig Erhard, ali je tvrdi interes podlokao Berlinski zid i stvar je krenula. Otada je i Zid pao, oligarhije se spojile, a bivši kancelar Schröder ljetuje na Krimu u svojstvu predsjednika uprave Sjevernog toka. Nakon izlišne zbrke oko Ukrajine, sada je došlo vrijeme da se oslužbene i politička savezništva. Prvo je kancelarka Merkel dala nedvosmislenu potporu ruskoj akciji u Siriji, da bi ovih dana predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker tu potporu preselio na europsku razinu, izjavivši da su Europi potrebni bolji odnosi s Rusijom. Njemačka s konsolidiranim europskim tržištem i ruskim sirovinama postaje globalna velesila. Ako gledamo ratnu predstavu u Siriji i tumačimo to kao sukob između SAD-a i Rusije, promašujemo metu.

Uostalom, zar nisu Rusi ispaljivanjem 26 krstarećih raketa iz Kaspijskog jezera prema Siriji obesmislili svaki sukob dviju supersila i objavili uspostavu vječnog mira? Meta ovog rata je Njemačka. Blok Nijemcima čine London, američki neokonzervativci i liberalni jastrebovi (gdje je tu Obama, posebna je priča). To je tim za koji mi igramo. Pored nas su tu još Turci i Grci. Erdoğan pokazuje znakove slabosti, vjerojatno zbog američkog okretanja Kurdima, ali Tsipras još igra čvrsto. Upravo je na preksinoćnjem summitu izjavio da neće dopustiti Turskoj nikakvo patroliranje na granici. Dakle, migrantski val teći će neometano i dalje unatoč turskoj popustljivosti. Ako su moji izvori točni, radi se o desetak milijuna Arapa u idućih nekoliko godina. To bi, navodno, razvodnilo europske nacionalizme i nacionalne aspiracije, poglavito one njemačke, a od Europe napravilo presliku američkog multikulturalizma. Ideja je po sebi prilično glupa, ali tako stvari u Europi vide s one strane Kanala i Atlantika. Naš je zadatak tu, a i interes, da samo vješto izbjegavamo ove plotune koji se u igri velikih ispaljuju s Bliskog istoka i puštamo da neometano pogađaju metu. Ako pri tome dobijemo onaj terminal na Krku i poneki povoljan kredit, a sami ne postanemo multikulti društvo, naš je zadatak ispunjen. Izbjegavati udarce i vraćati kontre: lepršati poput leptira i ubadati poput osa (Float like a butterfly, sting like a bee).

>>Duhovni temelj zapadnog liberalnog kapitalizma je kršćanstvo, i treba ga čuvati

>>Idealističku luč više ne nosi ljevica. Desnica ima odgovore na izazove koje postavlja novo doba