Nismo imali što tražiti protiv Njemačke u utakmicama Svjetskog kupa 1998. i 2008. godine, kao ni protiv Engleske na njihovu čuvenom Wembleyju, ali smo svejedno pobijedili. Na sličan smo način nedugo nakon nezavisnosti naslijedili hiperinflaciju koja je 1993. dosegla nevjerojatnih 1616 %, a trećina zemlje bila je pod okupacijom, zbog čega nam je BDP pao 40 %... No unatoč iznimno teškim okolnostima, do 1994. godine smanjili smo inflaciju na -3 % te postigli porast BDP-a od 5,9 % (1994.), 6,8% (1995.) i 5,9% (1996.). Međutim, naši nogometni problemi odražavaju naš problem sa samoupravljanjem: uvijek prestanemo raditi prije nego što je posao gotov. Godine 2008. u Svjetskom kupu pobijedili smo mnogo jaču Njemačku, a zatim nas je porazila slabija Turska. Sjećate li se Škotske (2013.) ili Norveške (2015.)?
Uzmemo li u obzir sve što je uslijedilo, vojna faza postizanja nezavisnosti bila je relativno jednostavna. Znali smo tko je neprijatelj, bili smo stjerani u kut, nismo imali puno toga izgubiti. Nama daleko teže ide u miru. Hrvatska je postala nezavisna u trenutku kad smo imali jednu od najkonkurentnijih ekonomija srednje i istočne Europe, pobijedili smo u ratu, stabilizirali ekonomiju, nastavili s rastom…, a sada, 20 godina poslije, sjedimo na dnu po konkurentnosti, a omjer duga i BDP-a (85 %) drastično nam je gori od omjera kod drugih zemalja sličnih ekonomija, poput Bugarske (29 %), Bjelorusije (29 %) i Tanzanije (40 %).
Apetiti političkih stranaka
U međuvremenu naši mladi i produktivni građani zemlju napuštaju u hordama.
Hrvatska je mlada zemlja, tek joj je 25 godina. Mladi griješe. Međutim, važno je da učimo iz svojih pogrešaka, a mi ih uporno ponavljamo. Izvrstan je primjer nedavna kampanja za nacionalizaciju „strateških industrija”. To smo napravili već toliko puta u proteklih 70 godina, svaki put popraćeni neslavnim završetkom. Naša transformacija u uspješnu, dinamičnu i konkurentnu ekonomiju možda neće biti laka, ali ne mora biti komplicirana, osim ako na tome sami budemo inzistirali. U vrijeme kada nam je potrebna agilna ekonomija te zdrav politički sustav, uporno biramo vodstvo koje većinu vremena troši na zastrašivanje i traži više kontrole nad ekonomijom. Time se zadovoljavaju samo apetiti naših političkih stranaka, a ne naših mladih.
Naš osnovni prioritet mora biti sklanjanje ekonomije iz ruku političkih stranaka. Njihova kontrola samo dovodi do nezdrave ekonomije i nezdrave političke arene. Privatizacija je jedini put do zdravije ekonomije. Međutim, za promjenu je moramo provesti kako treba, a to znači da je nužna transparentnost procesa, dostupnost svim potencijalnim ulagačima te provođenje privatizacije na otvorenim tržištima po privlačnim uvjetima koji će privući široku lepezu investitora i time osigurati najvišu moguću cijenu.
Meka za ulaganja
Naš drugi prioritet mora biti oslobađanje privatnog sektora od silne birokracije i nameta da se omogući razvoj dinamične ekonomije koja će imati što ponuditi mladima. Toliko kaskamo za konkurencijom da moramo dati sve od sebe da Hrvatsku transformiramo u meku za ulaganja... Osrednjost nije dovoljna. Vladine nedavne mjere koje uključuju više od stotinu načina na koji će se smanjiti troškovi i složenost vođenja poslova pohvalan su prvi korak u tom smjeru, ali samo ako uslijede i nove mjere kojima će se smanjiti birokracija i porezi.
Naš treći prioritet mora biti transformacija obrazovnog sustava na samrti – od prvog razreda do sveučilišta. Trošimo tako puno novca za tako nisku kvalitetu obrazovanja. Moramo se prestati igrati u plićaku kurikularnih reformi i baciti se na glavu – reformirati sustav, što znači čišćenje paučine, mjerenje rezultata, poticanje najboljih te otpuštanje najslabijih karika među nastavnicima i administrativnim djelatnicima.
Sve djeluje nemoguće dok se ne dogodi. Ne slušajte one koji ne žele promjene. Upravo taj status quo njima daje moć, a nama je oduzima. Takvi mrze konkurenciju jer nisu konkurentni, mrze otvorenost jer izlaže njihovu kontrolu na vidjelo, mrze mogućnost izbora jer ih nitko ne bi odabrao. Oni siju strah i guraju nas u maglu – ali to nisu domoljubi, njih ne vodi želja za općim dobrom. Nemojmo dopustiti da nas još jednom pobijedi slabija momčad!
>> Grabar Kitarović: Zahvala svima koji su se izborili za međunarodno priznanje Republike Hrvatske
Kamo li sreće,da je tako.Bili bi među dvadeset svjetskih sila u gospodarstvu.