Priče o odlasku u inozemstvo i potrazi za boljim životom već su godinama jedna od omiljenih tema na društvenim mrežama, no ispovijest jednog mladog Hrvata, objavljena na Redditu, prilično je odskočila od uobičajenih narativa. Dok mnogi tvrde da se odlazak u inozemstvo bez vrhunskih kvalifikacija više ne isplati, njegov primjer pokazuje sasvim drugu stranu medalje.
On je sa suprugom 2022. godine spakirao kofere i otišao u Austriju. Stigli su doslovno bez novca, on bez znanja jezika i bez konkretnog zanimanja. Četiri godine kasnije par je na računu skupio nevjerojatnih 100.000 eura uštede. "Postoji dosta sadržaja o tome kako se više ne isplati ići vani osim ako nemaš dobar posao. Iz moje perspektive to je krivo", započeo je svoju priču mladić, koji se potom prisjetio samih početaka u novoj sredini.
Novi početak, Austrija bez novca, škole/zanata
by u/sillymajmun2 in financije
Supruga je, priča, imala osnove njemačkog i ubrzo je preko agencije pronašla posao u tvornici. On je prvih nekoliko mjeseci tražio rješenje, a onda je odlučio kupiti bicikl i početi raditi kao dostavljač hrane. "U ranim 20-ima sam vrtio poslove tako da nisam stekao nikakav pravi 'skill'. Nakon dva mjeseca počnem voziti dostavu hrane na biciklu. Morao sam kupiti svoj bajk. Satnica je bila 10 eura bruto plus bonusi. Uz nekoliko sati prekovremenih skoro svaki tjedan, te 13. i 14. plaću, godišnje bi to ispalo oko 25.000 eura neto", detaljno opisuje.
Iako uvjeti na početku nisu bili idealni, bili su svjesni da kreću od nule. Skromnim i stabilnim načinom života uspjeli su postići ono što se mnogima čini kao nemoguća misija. "Zajedno smo zarađivali oko 50.000 eura neto godišnje, a štedjeli smo pola od toga. Stan i režije nisu prelazili sveukupno 700 eura. Nije da smo nešto forsirali štednju, nego eto, našli smo se u tom stadiju života gdje je to sve išlo prirodno i gdje smo počeli cijeniti tišinu, mir i uobičajenost života", iskren je autor objave. Skromni stan od 63 četvorna metra s podrumom u Sankt Pöltenu plaćali su 580 eura plus režije, a dva puta godišnje redovito su putovali u Hrvatsku. Rezultat četverogodišnjeg odricanja i discipline iznenadio je i njih same: "Nakon četiri godine prešli smo 100.000 eura. Meni to još zvuči nevjerojatno. Dvoje imigranata, takoreći na minimalcu, u četiri godine uštedjeli 100.000 eura. Baš smo ponosni."
Nakon intenzivnog perioda rada na biciklu, uslijedile su promjene. Tvrtka za dostavu prešla je na model poslovanja s freelancerima, pa je mladić završio na burzi rada (AMS). No umjesto zastoja, Austrija mu je ponudila novi zamah. U sklopu sustava integracije, država mu je pokrila troškove intenzivnog tečaja jezika, a u planu je i nastavak školovanja u tehničkom smjeru, uz novčanu naknadu od oko 1.300 eura mjesečno. "Drugačiji je to sistem. Ništa od ovoga nisam ni tražio, nego te doslovno ljudi guraju da ideš dalje i pružaju ti drugu šansu. Država će potrošiti na tvoju integraciju. Opet, ja sam tu da radim poslove koje oni ne žele, bar na početku", objašnjava autor koji za nekoliko godina planira uzeti i austrijsko državljanstvo. Supruga je u međuvremenu pronašla lakši posao sa sličnom plaćom.
Objava je prikupila stotine komentara i potaknula veliku raspravu. Dok su mnogi čestitali paru na trudu i usput se čudili kako su cijene najma stanova u Austriji često pristupačnije nego u Zagrebu ili na hrvatskoj obali, pojedini kritičari postavili su pitanje kako je moguće da u četiri godine nije usavršio njemački jezik. "Kad voziš bicikl i dostavljaš hranu, jedino što moraš reći je 'bitte'. Nemaš pravu komunikaciju pa se jezik teško uči", branili su ga jedni, dok je sam autor priznao da je razlog bila i rutina. "Nakon nekog vremena uđeš u tu rutinu gdje možeš funkcionirati bez njemačkog pa i stvoriš takvu naviku. Dan za danom, i prođe godina, dvije... Prokrastinacija", napisao je, dodavši da mu učenje u školi sada ide odlično te da je među najboljima u grupi.
Pojedini komentatori prigovorili su mu i da je isto mogao postići radom u skladištu u Hrvatskoj te ga pitali zašto se ne planira vratiti. No, na pitanje o identitetu i "pričuvnoj domovini", dao je promišljen odgovor koji je ponajbolje sažeo motivaciju mnogih mladih koji danas odlaze. "Dozvoliš sebi da ne vežeš svoj identitet za jednu državu. Nisam ja Hrvat, nego ja imam hrvatsko državljanstvo. Ja sam ja, dom mi može biti gdje god ja to hoću", poručio je.
Da je toliko i pod takvim uvjetima radio u Hrvatskoj uštedio bi još i više. Naši gastarbeiteri uvijek su radili najgore, ponižavjuće poslove, štedjeli na svemu, a najviše na hrani da bi se jedniom mogli dovesti sa mercedesom, često unajmljemnim da se pokažu. Odricanja od svega svojeg i biti vječiti tuđinac nema cijene. Pod starost se vraćaju kako bi bili pokopani među svojima, a djeca im ostaju u tuđini i unačad vide ako jednom godišnje.