Furio Radin:

'Nitko mi 90-ih nije prijetio. Vjerujem dijelom i zbog toga što smo Tuđman i ja imali zajedničkog prijatelja'

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Furio Radin
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Furio Radin,Milorad Pupovac
Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
Furio Radin
Foto: Privatni album
Furio Radin
Foto: Privatni album
Furio Radin
13.05.2015.
u 10:16
Prvi sam put za Tuđmana čuo na utakmici Dinamo - Partizan. Stadion je eksplodirao kad su ga najavili
Pogledaj originalni članak

Furio Radin je puno više od običnog zastupnika talijanske manjine u Saboru. Toliko se uživio u svoj poziv da se iz njegove komunikacije sa saborskim kolegama i drugim političarima, pristupu medijima pa čak i odijevanjem u kojemu se primjećuje diskretan talijanski štih, može razabrati da je predstavnik Talijana. Razgovarali smo gotovo dva sata o njegovom zanimljivom životnom i političkom putu. Primio nas je u prostranom uredu u Saboru iz kojeg puca jedan od najljepših pogleda na zagrebačku katedralu. Nije od onih sugovornika koji će bez zadrške reći sve što zna, ali je daleko od onih koji vam ni nakon cjelodnevnog razgovora na daju ništa zanimljivo za naslov. Radinov politički govor i javna komunikacija mogu se usporediti s nogometašem koji sitnim vezom i lukavim driblingom želi doći do pobjede. Pritom se ne veseli samo pobjedi nego i uživa u igri.

Kako je Talijanu bilo odrastati pedesetih godina u Puli i Istri?

Bilo je drukčije biti Talijan tada nego danas. U Puli, ali i u drugim istarskim mjestima i Rijeci, mogli ste vidjeti kako svaki dan Talijani odlaze. Ljudima koji zastupaju ukidanje dvojezičnosti u Vukovaru, a uzimaju nas kao primjer ističući da su drukčiji odnosi, kažem da je dvojezičnost u Istri uspostavljena kada su odnosi bili potpuno drukčiji nego danas. Odnosi su tada jako nalikovali današnjim odnosima u Vukovaru. Drugi svjetski rat ostavio je tragove.

Jeste li kao dijete osjetili tihu napetost u poslijeratnoj Istri koju u svojim knjigama odlično opisuje Fulvio Tomizza?

Bila su dva problema. Jedan je problem bio taj što nismo imali pravo govoriti ono što smo mislili. Drugi problem je što nismo mogli slobodno izražavati svoju kulturu i jezik. To su takve situacije da onda počnete ići u posebne dućane jer u njima možete govoriti talijanski.

Sjećate li se nekog događaja koji je ostavio neku vrstu traume?

Svakome od nas netko je rekao: "Ti, Talijan i fašist, idi odakle si došao!". To bi nam govorili oni čije su obitelji u Istru došle prije deset minuta. Naravno da se uvrijedite zbog takve diskriminacije, iako je taj koji vam je to rekao običan idiot.

Kako to da su vaši roditelji ostali?

Dvije trećine moje obitelji su otišle, a jedna je ostala. Pitao sam svoga tatu bi li bilo bolje da je otišao. On do smrti nije riješio taj problem.

Kako vi gledate na to? Sada vidite kako se razvijao vaš život i kako su prošli vaši rođaci koji su otišli u Italiju?

Izgubili su i jedni i drugi. U svakom smislu, ali najviše u emotivnom. Talijani koji su otišli u Italiju bili su izbjeglice. Kada bi došli u Veneciju i Bolognu, ondje su bile demonstracije da ih se šalje natrag. Nisu ih dočekivali raširenih ruku. Mi koji smo ostali ovdje izgubili smo što nismo mogli tako lako kao oni razvijati našu kulturu i jezik. Ako me danas pitate jesam li zadovoljan što je moj tata ostao, mogu odgovoriti da sam zadovoljan. To govorim iz današnje perspektive, ali iz perspektive pedesetih i početka šezdesetih ne.

Kada su te ratne traume zaliječene?

Slično kao Talijani osjećali su se i Hrvati Istrani koji su govorili čakavski. Ja koji sam govorio talijanski u Istri osjećao sam atmosferu koja nije bila prijateljska. Pula je bila vojni grad, svi su znali bolje hrvatski od mene i nekako su nas čudno gledali jer smo mi bili ti koji smo ostali od onih koji su izgubili rat. Ništa nije vrijedilo što su oni koji su ostali objašnjavali da su bili prijeratni ljevičari i da su se borili u partizanima. Puno kasnije, kada sam došao studirati u Zagreb, saznao sam u Klubu Istrana da su se i mnogi Istrani Hrvati slično osjećali, kao da ne znaju dobro hrvatski, jer su bili čakavci. Te dvije stvari su se spojile. U jednom trenutku je postalo važnije biti iz Istre nego što govoriš talijanski ili hrvatski ili što si Hrvat ili Talijan. To je bilo to zajedničko što i dandanas postoji i što hoće rušiti na sve moguće načine "domaći i strani izdajnici".

Na toj je matrici Ivan Jakovčić stvorio IDS?

Očito da je na tom valu napravljen IDS. Ali nije Jakovčić jedini stvarao IDS.

Jesu li oni koji su nakon rata došli u Pulu i Istru bili obični građani ili je uglavnom bila riječ o provjerenom komunističkom kadru?

Na početku su dolazili različiti. Dolazila je vojska, oni koji su radili za vojsku bili su provjereni kadrovi, ali dolazili su ljudi i zato što je u gradu bilo posla. Od 32 tisuće stanovnika koliko je Pula imala prije rata, otišlo ih je 28.000. Oni koji su dolazili bili su neki put i protivnici komunizma. Bili su liječnici i profesori koje su vlasti željele odvojiti od svoje matične sredine. Ako je netko bio ustaških pogleda, onda je bolje poslati ga u Pulu gdje nema nijednog ustaše.

Mnogi Puljani kažu da se grad još nije oporavio od tog egzodusa, da još nema prepoznatljivu strukturu?

Nema urbanu kulturu i nema urbanu strukturu u arhitektonskom smislu. Prevelika je bila trauma.

Kakvo je bilo političko opredjeljenje vaše obitelji?

Tata je otišao u vojsku kao apolitičan, a vratio se kao čovjek lijevih pogleda. Vidio je nepravdu. Moja je mama živa i još je uvijek lijevih pogleda.

Kako biste opisali vaše odrastanje?

Išao sam u talijansku osnovnu školu u kojoj je moja mama bila tajnica. Nisam bio miran. Tada su u talijanskim osnovnim i srednjim školama bili samo Talijani. Početkom sedamdesetih, vjerojatno povezano s novim Ustavom koji se stvarao i nemirima koji su bili prije toga, došla je naredba da se talijanske škole otvore i za druge, radi bratstva i jedinstva. Mi smo prije te promjene praktično živjeli u talijanskim getima. Mnogi Talijani izabirali su hrvatske škole kako bi bolje uspjeli u životu.

Jeste li zbog toga što ste Talijan imali problema u razvoju karijere?

Ja sam se na neki način sa 17 godina emancipirao i od sredine i od obitelji. Išao sam autostopirati po Europi, išao sam volontirati u Italiju i Francusku s jednom velikom udrugom koja se zvala Emaus koju je vodio redovnik Abbe Pierre. Sakupljali smo staru robu i prodavali je te otvarali bolnice u Africi. Nisam bio blizak vjeri, ali su me jako dobro primili kao takvog. Kako je sljedeća godina bila buntovna 1968., s juga Francuske otišao sam u Pariz da vidim što se događa.

Jeste li bili na studentskim barikadama?

Zakasnio sam oko mjesec dana, ali je još uvijek bilo napeto. Po tome sam dosta blizak mome djedu koji je 1917. godine bio u Moskvi. I on je više promatrao nego sudjelovao. Ali bili smo. (smijeh)

Nekako je prilično neočekivano što ste upisali fakultet u Zagrebu.

Neočekivano, ali ne za mene nego za moje roditelje. Ja sam u 17. godini otkrio psihologiju i zaboravio nogomet. Roditelji su mi rekli, a to sam i sam znao, da u Zagrebu ima dobar studij psihologije. Nisam tada znao da su se moji roditelji dogovorili da će mi, padnem li na prijemnom u Zagrebu koji je bio jako težak, dati novac da idem studirati u Padovu. Vjerojatno bih onda pao na ispitu (smijeh). Došao sam na fakultet iz talijanske škole s oskudnim znanjem hrvatskog jezika. Kada bih došao u neki zagrebački restoran, nisam razumio ni 20 posto onoga što piše na meniju.

Jeste li imali predrasude prema Zagrebu i ostaloj Hrvatskoj?

Tada se govorilo prema Jugoslaviji. Nisam, ali to je za mene bio nepoznat svijet. Prije toga sam bio kao klinac jedanput u Zagrebu, na Velesajmu. Od toga sam se sjećao samo da su me boljele noge. Nisam imao predrasude, ali to mi je bilo nešto čudno i novo. Svidjele su mi se kavane, koje su u Puli bile nestale nakon Drugog svjetskog rata. Zavolio sam Zagreb.

Jeste li išli po plesnjacima?

Nisam išao puno po diskačima. Dosta sam izlazio u Klub književnika i Klub likovnih umjetnika. I u kavane.

Kako je išla vaša karijera nakon završetka fakulteta?

Vratio sam se u Pulu i zaposlio u Zavodu za zapošljavanje. Nakon vojske došao sam ponovo u Zagreb. Moja tadašnja supruga, koja je bila novinarka i Zagrepčanka, htjela je da se vratimo u Zagreb. Bilo je problema sa zapošljavanjem, pa sam se zaposlio, to ćete se začuditi, na Tehničkoj vojnoj akademiji. To je bilo moje prvo "etničko" mjesto jer im je falio netko od "ostalih". Bilo je Srba, puno manje Hrvata i nijedan Talijan.

Znači, nije uvijek bilo loše biti Talijan u Jugoslaviji?

Ne. Sto posto su me uzeli zbog toga što sam Talijan. Nije bilo loše na tome radnom mjestu, ali meni taj stil života nije odgovarao. Pratio sam natječaje pa sam se zaposlio u Centru za društvene djelatnosti koji je, uz ostalo, izdavao i Polet. Tamo su bili Zoran Franičević, Ninoslav Pavić, Rene Bakalović..., gotovo svi današnji novinarski veterani. Radio sam i s Inoslavom Beškerom. Tamo sam ostao dvije godine, a onda sam se zaposlio u Centru za društvena istraživanja gdje sam ostao do 1992. godine kada sam postao saborski zastupnik.

Kada počinje interes za navijačke skupine?

Opet je to bila igra slučaja. Puno toga u mojem životu bila je igra slučaja. Kao i kod mog velikog pretka Jurja Dobrile koji se nalazi na novčanici od deset kuna. On je igrom slučajnosti postao biskup, a ja sam igrom slučajnosti postao sve. U nekim fondovima ostao je novac koji bi morao biti vraćen da nije potrošen. Ljudi iz tih fondova došli su u naš Institut i pitali nas što bi se moglo istraživati. Ja sam predložio da istražujemo navijačke skupine.

Jeste li bili u Savezu komunista?

Bio sam jedno vrijeme član, ali bez ikakvih funkcija. U studentskim danima bio sam aktivan sa studentima praksisovcima. Par puta bio sam među onima koji su odvedeni na ispitivanje u policiju na Zrinjevac. Odvedeni smo na ispitivanje ne zbog desničarenja nego zbog ljevičarenja.

Kako ste gledali na Hrvatsko proljeće?

Nisam sudjelovao u Hrvatskom proljeću. To nije pripadalo mojem mentalnom sklopu. Moj mentalni sklop bio je blizak praksisovcima.

Raspad Jugoslavije dočekujete kao zreo intelektualac.

Tada sam bio politički aktivan, ali ne institucionalno. Postojala je ispod mog Instituta jedna gostionica, "Dinara", u koju je dolazilo puno intelektualca s mog Instituta, iz Leksikografskog zavoda i nekih drugih institucija. Tamo sam se sprijateljio i dugo politički razgovarao, debatirao, svađao se i pomirivao s Antonom Vujićem. Iz tog miljea proizašlo je više zastupnika svih opcija. Tonči Vujić završio je u lijevoj opciji, ali su mnogi završili u desnoj opciji. Ni za koga se niste mogli kladiti u kojoj će opciji završiti (smijeh).

Je li vas bilo strah kako će završiti ta velika politička tranzicija?

U to vrijeme sam puno putovao po bivšoj Jugoslaviji jer sam bio koordinator jugoslavenskog programa za istraživanje omladine. Poznavao sam jako dobro situaciju u Beogradu. Bio mi je poznat sukob između Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića. Jednom smo, u drugoj polovici osamdesetih, slušali vijesti na radiju u toj našoj gostionici "Dinari". Čuo sam na radiju da je Milošević postao sekretar Komunističke partije Srbije. Glasno sam rekao da je to početak diktature i autoritarnog sustava. Još sam rekao da bi bilo bolje da ga odmah skinu. U tom trenutku se cijela "Dinara" sakrila ispod stola i počela govoriti: "Furio, šuti, šuti!". Takvo je vrijeme još bilo. Bilo je jasno da se nešto sprema, ali nikome od nas nije bilo jasno da se sprema nešto tako radikalno kao raspad Jugoslavije i osamostaljenje država.

Kako ste u tom kontekstu gledali dolazak Tuđmana?

Moram reći da ga do tada ne samo da nisam poznavao nego da za njega nisam uopće čuo. To je nevjerojatno. Prvi put sam za njega čuo na utakmici Dinamo - Partizan. Mislim da je to bilo 1989. Tada je s razglasa spiker rekao da je na stadionu i dr. Franjo Tuđman. Na semaforu je pisalo Franjo Tuđman i u tom trenutku stadion je eksplodirao. Izgleda da su za njega čuli svi osim mene.

Kako to da ga Istra nikada nije prihvatila?

Istra nije prihvatila njegov nacionalni naboj jer je drukčija. On je došao u Istru i održao govor na koji su počeli zviždati. Tuđman je rekao: Ako vam se ne sviđa, idite odavde. Ta je rečenica zatvorila vrata njemu i HDZ-u za vijeke vjekova. To su mu zamjerili i Hrvati i Talijani, i Srbi i Crnogorci... Svi živi su mu to zamjerili jer je to rečenica koju u Istri nitko ne smije izreći. Poslije su mi rekli da je Tuđman mislio, ali tko zna je li to istina, da ga Hrvati i Talijani ne osporavaju, nego neke druge nacionalnosti.

Kako ste postali saborski zastupnik.

Moji iz Istre su me zamolili da budem njihov predstavnik u uredu za nacionalne manjine u Zagrebu. Postao sam predstavnik Talijana u tom uredu čiji je šef bio Milan Đukić. Nakon toga je promijenjen zakon i talijanska manjina dobila je jednog zastupnika u Saboru pa su me opet zamolili da se kandidiram. Mogu s ponosom reći da sam 1992. godine uspio pobijediti IDS koji je u to vrijeme imao u Istri 70-postotnu podršku.

Jeste li tijekom devedesetih imali nekih većih problema.

Ne. Od 1992. godine do 2000. nikada mi nitko nije prijetio. Mislim da razloga tome ima, ali o njima nećemo govoriti.

Možda da barem kažete u kojem ih smjeru treba tražiti?

Jedan od razloga može biti i taj što sam tada počeo prijateljevati s čovjekom koji je tad bio i Tuđmanov veliki prijatelj. To je bio bivši talijanski predsjednik Francesco Cossiga.

Možda je rekao Tuđmanu: Čuvajte onog našeg Furia Radina?

Ne vjerujem da su oni ikada razgovarali o tome. Neke stvari ne treba reći.

Dobro poznajete rad Hrvatskog sabora. Možete li sada ad hoc nabrojiti pet najboljih zastupnika svih vremena?

Ne bih mogao jer bih time neke diskriminirao. Od tih možda više od 1000 zastupnika koliko ih je prošlo kroz Sabor možda se s jednim ili dvoje ne pozdravljam. Sa svima ostalima da.

Očito dobro plivate u politici u pozitivnom smislu. Kako uspijevate?

Jedna je stvar u mojem slučaju jako bitna, uvijek sam bio izabran imenom i prezimenom, kao nezavisni zastupnik. Moj klub zastupnika se "sastaje" kada se ujutro brijem i kažem sebi neke stvari, a ogledalo mi odgovori. (smijeh) Svoj poziv osjećam kao nešto časno. Imam veliku odgovornost prema ljudima koje predstavljam. Nitko u ovoj zemlji ne može reći da nisam radio za talijansku manjinu.

Za saborske zastupnike se kaže da imaju privilegije jer za malo novca mogu jesti i piti u saborskom restoranu.

Kada netko dođe iz Istre, vodim ga u saborski restoran i onda on promijeni mišljenje. U restoranu imaju samo dobre konobare.

Za gospodina Pupovca njegovi kritičari znaju reći da je profesionalni Srbin. Jeste li vi profesionalni Talijan?

A to su rekli profesionalni Hrvati koji su nacionalisti. Dakle, profesionalni Hrvati rekli su da je Pupovac profesionalni Srbin.

Do kada mislite ostati u Saboru? Svi su izgledi da ćete nadmašiti umirovljenika Vladimira Šeksa?

Ovdje ima puno mitova. Već sam odavno u Saboru dulje od Šeksa. On je u međuvremenu obavljao stotinu drugih funkcija izvan Sabora. Bio je izabran u Sabor, ali nije bio u njemu. Ja sam već odavno najdugovječniji zastupnik.

Na kojem jeziku razmišljate?

Ako mislite na kojem jeziku govorim sam sebi, onda je moj odgovor talijanski. U 90 posto slučajeva.

>>Furio Radin: Bandieru rossu prvi su 'potegli' HDZ-ovci, a ja sam se rado uključio

>>Radin: Tražimo da ministar Jovanović rekonstruira dio svog kabineta koji se bavi manjinama

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 10

Avatar TvojUjko
TvojUjko
10:41 13.05.2015.

Furio je prvi put čuo za Tuđmana na utakmici Dinamo - Partizan, i nije mu bilo jasno kome to kliće stadion, tko je taj lik Tuđman, mogao bi se i ja poćet bavit politikom pa će Hrvati i mene dizati u nebesa.

DP
Dule Pacoov
10:23 13.05.2015.

Profesionalno zanimanje,"full time job "-zastupnik talijanske manjine...

JA
ja123pao
10:46 13.05.2015.

dali je i ona popisu 14-orice koji primaju kamate u stranim bakkama ? o tome ne priča.