Franju Šepera
 za Udbu uhodio svećenik od povjerenja

Kardinal Franjo Šeper bio je najviše rangirani Hrvat u hijerarhiji Katoličke crkve. Kao pročelnik Zbora za nauk vjere, na kojemu ga je mjestu nakon umirovljenja 1981. godine zamijenio Joseph Ratzinger, današnji papa Benedikt XVI., Šeper je bio desna ruka dvojice papa, Pavla VI. i Ivana Pavla II.

Šeper je bio i nasljednik Alojzija Stepinca na stolici zagrebačkih nadbiskupa. Službovao je u vrijeme zatopljenja crkveno-državnih odnosa, a iz tiska je upravo izašla knjiga koja detaljno obrađuje taj dio Šeperove biografije. No, njezin sadržaj neugodno je iznenadio mnoge naše crkvene ljude.

Mudrost i jednoumlje
Jer, povjesničar dr. Miroslav Akmadža, stručnjak za crkveno-državne odnose, ustvrdio je da je Šeper oko sebe imao niz svećenika doušnika jugoslavenske tajne policije Udbe koji su imali svoja tajna imena, a za jednoga od njih uspio je otkriti i tko je on bio pod stvarnim imenom i prezimenom. To je bio Rudolf Pukljak, ekonom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa i kasniji prebendar, u kojega je Šeper imao veliko povjerenje.

No, Akmadža je u Hrvatskom državnom arhivu, u Udbinu debelom dosjeu o Šeperu, ali i među spisima Komisije za vjerska pitanja, našao niz Pukljakovih izvješća pod imenom “Vlado” o Šeperu i drugim crkvenim ljudima koja je čak slao i nekoliko puta na dan! Sve se to našlo u njegovoj knjizi pod naslovom “Franjo Šeper – mudrošću protiv jednoumlja”.

Pukljaka je početkom 1953. godine Udba relativno lagano pridobila za suradnju. Uhvaćen je u švercu te je umjesto kazne zatvora pristao na iskrenu suradnju koja je potrajala godinama. Iscrpno je Udbu i Komisiju izvješćivao o prilikama na Kaptolu, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, vjerskim školama, a također i u iseljeništvu u kojemu mu se vjerovalo, pa je špijunirao i tadašnje poznate emigrantske svećenike Vilima Cecelju i Krunoslava Draganovića.

Nepodobni Kuharić
No, knjiga otkriva neugodne činjenice i za neke druge tadašnje svećenike, pa čak i kanonike, koji nisu formalno bili špijuni, ali su često komunističke vlasti izvješćivali o zbivanjima u crkvenim redovima, pa čak i ružno govorili o Crkvi i ljudima s kojima su inače svakodnevno radili i živjeli. Jedan od njih bio je kanonik Josip Mokrović.

Knjiga otkriva i kako su pojedini crkveni prelati pokušali minirati imenovanje Franje Kuharića za Šeperova nasljednika, pri čemu su imali i pomoć vlasti kojoj Kuharić nije bio podoban.

Šeper je bio osnivač Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti. No, kasnije je postao njima nezadovoljan. Tako u knjizi nalazimo njegovo pismo iz Rima 1969. godine u kojemu se Kuhariću žali na pisanje Koncila i da je skrenuo previše ulijevo!

Šeper je bio i veliki protivnik staleških svećeničkih udruženja koja su bila bliska vlasti, a najpoznatije među njima bilo je Teološko društvo Kršćanska sadašnjost. Akmadža donosi niz dokumenata iz kojih se vidi da je osnivanje tog udruženja 1977. potaknula vlast, a na njegovu čelu bila su trojica poznatih svećenika teologa – Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić i Josip Turčinović. Većina članova nije znala za tajne Turčinovićeve razgovore s vlastima s kojima je imao isti cilj – spriječiti lojalnost domaće Crkve Vatikanu.

Ipak se pokorio
Kardinal Franjo Šeper bio je glavni protivnik potpisivanja protokola između Jugoslavije i Svete Stolice, zbog čega je pisao predstavku papi, a onda se ipak pokorio papinoj odluci jer je procijenio da bi nepotpisivanje protokola još više pogoršalo stanje Crkve u Jugoslaviji.