Republikanski monarsi

Francuski izbori – biti ili ne biti Pete republike, ali i EU

Foto: Reuters/PIXSELL
Francuski izbori – biti ili ne biti Pete republike, ali i EU
23.04.2017.
u 11:27
Država je u krizi povjerenja, politika u nedostatku poštovanja, gospodarstvo s velikim problemima rasta; društvo je zapalo u sumnju, a građani u depresiju i svi na biralištu očekuju rješenje.
Pogledaj originalni članak

Uoči izbora novoga predsjednika (23. travnja i 7. svibnja), Francuska u dramatičnijoj verziji podsjeća na tanker koji plovi s ugašenim motorima, bez kompasa za navigaciju i sa zapaljivim socijalnim i ideološkim teretom u utrobi koji može planuti sa svakom šibicom, kamoli ne s populističkom bakljom s kojom maše kandidatkinja krajnje desnice.

U blažoj i realnijoj varijanti, velika europska zemlja prži se na vatri dugotrajne gospodarske i socijalne krize, nesposobna da se iz nje izvuče zato što nije bila kadra provesti neophodne reforme. U gotovo 60 godina Pete republike, francuski birači nisu tako presudno odlučivali o budućnosti svoje zemlje i o sudbini Europe. Pokazuje se da EU može bez Velike Britanije; kraljevstvo s otočja ionako je od početka bilo s jednom nogom izvan Unije. Bez Francuske – i bez Njemačke – ujedinjena Europa ostala bi bez temeljnog razloga postojanja i bez glavnog pokretačkog motora. Zato su francuski izbori biti ili ne biti za Europu.

Opasnost unutrašnjih sukoba

Ulog raste i zbog unutrašnjih okolnosti u kojima se održavaju: država je, kao i drugdje, u krizi povjerenja; politika, ne samo u toj zemlji, u nedostatku poštovanja; gospodarstvo, osobito u njoj, s velikim problemima rasta; društvo je zapalo u sumnju, a građani u depresiju: i svi na biralištu očekuju rješenje, a ne novi problem. S obzirom na golemo zakašnjenje u reformama, kumulirano u prethodnih 40 godina, Francuskoj treba državnik koji će je uvesti u 21. stoljeće, osloboditi potencijale zemlje, vratiti nadu naciji i rastjerati pesimizam ljudi. Na osnovi (oskudne) ponude na političkome tržištu, nije uopće sigurno hoće li iz biračkog šešira izvući ono što optimisti iščekuju. Ipak, tko god od pokera asova – koji ulaze u predsjedničke izbore s većim ili manjim izgledima na pobjedu – stigne prvi na zapovjedni most, preuzima povijesnu obvezu da promijeni zemlju koja poslije „30 slavnih (poratnih) godina“ s teškom mukom prati svoje glavne konkurente na Starome kontinentu i u svijetu.

Pogotovo Njemačku, glavnog partnera i saveznika u Europi po kojem računa vlastito vrijeme. Kako god izbori završe, Francuska s novim predsjednikom – ili predsjednicom – neće biti ista država kakva je bila dosad: ili će stupiti u plodnije razdoblje obnove nekadašnje veličine, ali na drugi način i u drugim okolnostima, ili će se vratiti u prvobitne atavističke sukobe oko pitanja koje nema odgovora: tko je bolji Francuz (među Francuzima)? U tom smislu, francuski birači ne glasuju tehnički da obave građansku dužnost, nego birači s novom vlašću politički biraju i novi model društva; ljudi se ne muče s demokracijom da im prođe vrijeme, nego građani demokratski odlučuju kamo će, kuda i kako ići njihova zemlja, umorna od tolikih neispunjenih političkih obećanja i od moćnih lidera koje teorijski sladokusci više od pola stoljeća zovu posprdno „republikanskim monarsima“. Velika zemlja živi između „kompleksa superiornosti“, koji se sustavno dizao dok je Francuska dominirala svijetom vlastitim idejama i kulturom, i sadašnje „melankolije zbog izgubljene veličine“, koja izražava novu poziciju manje važnosti, čak i podređenosti novim svjetskim centrima moći. 

S Marine Le Pen na čelu države, Francuska bi se vratila u 20., ako ne i 19. stoljeće, Francuzi bi ušli u opasnu zonu unutrašnjih sukoba, a Francuska pogibeljno pocijepala na dva suprotstavljena dijela: na populističke i nacionalističke pobjednike, koji bi je spustili na stanje prije ujedinjenja Europe, prije masovnog dolaska stranih radnika (i stručnjaka), koji su gradili zemlju, prije pluralnog i multikulturalnoga modela društva, s neizbježnim kaosom na burzama, možda i na ulicama; i na poražene liberale i demokrate, koji bi teško podnosili da Francuska potvrđuje loš glas „bolesnika Europe“, pa bi u „trećem krugu“ mogli pokušati dovesti u pitanje rezultate (demokratskih) izbora. Između dva zla, unaprijed je teško izabrati koje bi bilo manje. Možda se i zato 60 posto Francuza izjašnjava da Marine Le Pen ne može vladati Francuskom i uvjerava da joj nikad neće dati glas. No, posljednji teroristički napadi na Champs-Elyseesu i šok kojeg su izazvali mogu utjecati na izborne rezultate i svakako idu na ruku desnici. S Emmanuelom Macronom na čelu države, otpadaju opasnosti frontalnog poslijeizbornog političkog pa i građanskog sukoba, ali rastu rizici od njegova političkog neiskustva. Psiholog politike Boris Cyrulnik i iz osobnoga poznavanja mogućeg predsjednika tvrdi da neiskustvo nije nedostatak u odnosu na njegovu jaku inteligenciju i višak šarma, i na sposobnost da proizvede pobjedničku „emocionalnu zarazu“.

Staž kod Rothschilda

Macronova biografija nije siromašna, iako je neusporedivo manje bogata od uzbudljive biografije njegove glavne protivnice koja uključuje neizostavne javne egzaltacije i obvezatni govornički (odvjetnički) barut, sve do političkoga raskida s vlastitim ocem. U 39. godini, E. Macron ima zavidnu političku imovinu s vrijednosnim papirima u obliku diplome slavne ENA-e koja državu opskrbljuje kadrovima; s bankarskim stažem u kući Rothschild, odakle je već došao jedan predsjednik prije njega (Georges Pompidou): sa strašću za literaturom koja se u Francuskoj posebno cijeni i koju su demonstrirali njegovi učeniji prethodnici; s dobrom preporukom da je asistirao filozofu Paulu Ricoeuru, kao dokazom da mu je glava važnija od džepa; s političkim savezom i s raskidom s Françoisom Hollandeom, kao potvrdom da je kadar donositi teške odluke; bez političke stranke, što bi moglo značiti da neće upravljati zemljom tako da mora slušati i vraćati dugove. Na pobjedničko bi se postolje mogao popeti netipični političar koji prije godinu dana nije postojao ni u kakvim ozbiljnim kombinacijama, kojeg su, i kad je svojom voljom napustio vladu i objavio predsjedničke planove, mnogi više doživljavali kao još jednog narcisoidnog kandidata za mali ekran negoli kao ozbiljnog pretendenta na najvišu vlast u zemlji.

Emmanuel Macron je vidovito procijenio da je François Hollande za života u Elizejskoj palači politički mrtav i da se neće ni natjecati s tako mršavom bilancom vladanja i s tako mizernim povjerenjem građana-birača. Politički sin (do)sadašnjeg predsjednika i politički unuk nekadašnjeg predsjednika Mitterranda, počeo je kockati tako da je prvi ulog stavio na dobar broj, protiv vlastita mentora. S „prvim milijunom“ na političkome računu, otvorilo mu se toliko da je dalje dobivao neočekivane premije čak iz tri različita bubnja: s porazom glavnog favorita desnoga centra Alaina Juppea na stranačkim (pred)izborima, riješio se glavnoga konkurenta; sa slabljenjem drugoga favorita Françoisa Fillona, zbog otkrića o njegovoj neotpornosti na javni novac, dobio je novi vjetar u leđa; s podijeljenom ljevicom i s krajnjom desnicom koja kao s pokvarenog gramofona ponavlja tipske protueuropske i protekcionističke govore, Macronu i nije bilo teško da se od autsajdera promakne u favorita predsjedničkih izbora.

Kad je i Manuel Valls, dojučerašnji prvi ministar i nekadašnji prvi tajnik PS-a, pretrčao u njegov tabor, s dosta drugih socijalističkih uglednika, postalo je razvidno da „kandidat Ni-Ni“ (ni ljevica, ni desnica) nije usamljeni jahač, najmanje apokalipse. Sve se vode, osim krajnje desnih bujica koje nose nacionalni populizam Marine Le Pen, i radikalno lijevih ostataka neuspjelog socijalizma i poraženog komunizma, koje se okupljaju na socijalnoj demagogiji Jeana-Luca Melenchona, slijevaju na Macronov mlin. Desni je centar eutanazirao sam sebe, s Fillonovim osobnim i političkim problemima s državnim novcem, a još više njegovim moralnim padom kad je pokazao da ne poštuje ni vlastitu riječ da će se povući ako se protiv njega pokrene istraga. Slavni nogometaš i ambiciozni glumac Eric Cantona dao je o takvome ponašanju sarkastičan komentar: „Francuska je čudna zemlja. Ako ste optuženi (kao Karim Benzema) izbacit će vas iz nacionalne momčadi u nogometu, ali možete sudjelovati na predsjedničkim izborima (kao François Fillon)”. Izbori se prvi put u Petoj Republici ne odlučuju u nadmetanju ljevice i desnice: političke stranke, socijalisti i golisti, koje su gotovo 60 godina naizmjence vladale Francuskom, vjerojatno će izgubiti takvu privilegiju: ljevica je razočarala lošom vlašću a desnica nedostojnim ponašanjem. Iz neutralnog statističkog kuta, s jednim postotkom svjetskoga pučanstva, Francuska je u rangu veće kineske provincije, a u odnosu na usporedive europske zemlje, demografski prvak, s prirastom od dva puna postotka (što je obogatilo demografiju a osiromašilo demokraciju); s četiri posto svjetske proizvodnje još je visoko plasirana, ali je Kina i Indija guraju s podija, a u sljedećim će je godinama Brazil i druge nove velike zemlje izgurati iz prve desetorice; na listi socijalnih davanja, Francuska je s 15 postotaka u samome vrhu, ali je skupa socijalna država kao netipična pojava u vremenu divljeg kapitalizma stoji gubitka konkurentnosti u svjetskome gospodarstvu. Iz pristranijeg političkog kuta, ne otkriva se raskoš neviđenog božanstva nego grubi podaci koji još više zabrinjavaju; svi važni pokazatelji, po kojima se mjeri zdravlje jedne države, u gospodarstvu, prije svega, u žutom su ili u crvenome: nezaposlenost je prešla kritični prag od 10 posto (dvostruko veća nego u Njemačkoj i Velikoj Britaniji); javni deficit ni Hollandeove vlade nisu spustile ispod europskoga standarda od tri posto (njemački je simboličan: 0,2 posto); javni je dug dosegao opasnih 100 posto BDP-a (njemački 75 posto); trgovinski deficit se spušta, ali je još na visokih 70 milijardi eura (njemački suficit i dalje raste i prelazi 200 milijardi eura); na razne načine država ubire 55 posto BDP-a, što francuski socijalni model, uspostavljen poslije rata u zajedničkoj vladi golista i komunista, čini najskupljim među europskim državama. „Francuska je – tvrdi ekonomist Nicolas Baverez – zarobljenik svoga modela koji traje više od 50 godina“. Zato je ona „simbol gubitnika 21. stoljeća, s rezultatima koji su ispod rezultata drugih velikih europskih zemalja“. Pobijedi li E. Macron, kojemu se pobjeda najviše smiješi, čeka ga složena diplomacija pregovaranja kako bi na novoj reformskoj platformi „ni lijevo, ni desno“, pridobio sindikate, kao svojedobno G. Schroeder za svoje reforme, i uvjerio javnost da Bastilleu treba ponovno (s)rušiti, milom ili silom. „Velike reforme svaki put zastanu na pola puta“, zapaža Philippe Aghion (s Harvarda). „Vlasti olako popuštaju pod pritiscima“. Jakobinska država izgrađena u revoluciji, s uvjerenjem da se drukčije ne može osigurati jednakost i dokinuti privilegije, i dandanas drži značajne konce u gospodarstvu; novi vladar dobiva u miraz 1800 državnih poduzeća, 100 milijardi eura portfelja i 800 tisuća zaposlenih (istodobno, samo su 22 francuska poduzeća među 500 najvećih svjetskih kompanija; čak 10 manje nego prije 10 godina). Da bi zemlju izvukao iz anemije državnoga gospodarstva, Macron najavljuje da će osloboditi poduzetništvo, smanjiti namete i poticati konkurentnost.

Bez snage i bez volje

Liberal u gospodarstvu, oslonio bi se na tržište, a ne na državu; ljevičar u politici, gradio bi društvo ravnopravnih šansi, a ne uravnilovku i zajednicu ljudi istih pozicija. Kako će prekinuti zaštićenu socijalnu spiralu po kojoj nadnice u doba krize rastu brže od produktivnosti a sindikati dežuraju da bolesnome gospodarstvu ne bi vlasti dale prejaki lijek. Pobijedi li, pak, Marine Le Pen, ne bi Francusku pretvorila u bunker, kao što je to Sjeverna Koreja, zatvoren od ostale Europe, no teško bi bila prosperitetna kao Južna Koreja! Njezina se desnica jedina obraća narodu; vide li ljudi kamo vodi njezin put? Da su prethodne generacije vladara imale snage, možda i političke volje, provesti strukturne reforme ne bi Francuska novome vladaru padala u ruke kao „bolesnik Europe“ (glavna teza istoimene knjige N. Bavereza).

Nobelovac Paul Kruger je blaži, misli da je Francuska „hipohondar Europe“, bogata zemlja, samo „uspavana na lovorikama“. Narod koji je u zlatnome dobu prosvjetiteljstva i revolucije obogatio svijet idejama ljudskih prava i vrijednostima univerzalizma teško se snalazi u surovome vremenu u kojem su „brojke postale alfa i omega modernoga svijeta“. Francuska je drama u tome da nema snage misliti za druge, a ne može odustati od nekadašnje avangardne uloge. Pisac Victor Hugo opominjao je sredinom 19. stoljeća da dolazi vrijeme da europska civilizacija, nakon stoljetne dominacije, prepusti drugima da nastave njezino „veličanstveno putovanje“, a Regis Debray nedavno da je Francuska dva-tri stoljeća bila „predvodnik povijesti“, i da je vrijeme da drugi preuzmu njezino mjesto. Nastupa li nakon izbora vrijeme francuskoga otrežnjenja i realnosti?

>>Varaju li ankete? Mogu li se u Francuskoj ponoviti Trump i Brexit?

>>Le Pen poziva na suradnju s Rusijom oko terorizma

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.