Florentina Holzinger i tijelo koje udara o zvono

Ključna kriteriološka razlika između Hrvatske i naprednog svijeta u tome je što Hrvati na Oscara ili na venecijanski Biennale šalju najzaslužnije i najpodobnije, dok Austrijanci, recimo, ili Estonci, Latvijci, Poljaci, Japanci, na Oscara i na Biennale šalju najbolje. Što u slučaju Biennalea znači i najsuvremenije, najprovokativnije, ukorijenjene u živu sadašnjost svijeta. To je razlog zbog kojeg Hrvatska nikad neće dočekati Zlatnog lava, kao ni Nobelovu nagradu za književnost, a kada se spletom slučajnih okolnosti, ili time što domaće strukture naprosto nemaju nikakav utjecaj na nominacije za kratki film, nađemo na korak od Oscara (Nebojša Slijepčević, "Čovjek koji nije mogao šutjeti!"), to izazove više patriotskog bijesa i opće građanske nevoljkosti, nego što obveseli javnost. Tiha frustracija time što "naša" ili "prava hrvatska" književnost i umjetnost uglavnom ostaje bez odjeka izvan službujuće nacionalne kulture, u Europi posve neprimijećena, dovela je na kraju i do toga da domoljupci ne žele nikakvu više hrvatsku književnost, nikakav film, nikakvu umjetnost, jer što god da se od toga stvori, nije po mjeri njihova hrvatstva.