Europske zemlje sve intenzivnije pripremaju svoje obrambene i civilne sustave za mogućnost širenja rata izvan Ukrajine. Niz vojnih aktivnosti, sigurnosnih upozorenja i novih mjera zaštite infrastrukture pokazuje da u europskim prijestolnicama raste zabrinutost zbog mogućih poteza Rusije i njezina predsjednika Vladimira Putina. Posebnu pozornost izazvale su velike vojne vježbe koje je Bjelorusija, najbliža ruska vojna saveznica, ovog tjedna provela nedaleko od Suwałkijskog koridora. Riječ je o strateški iznimno važnom području koje baltičkim državama omogućuje kopnenu povezanost s ostalim članicama NATO-a, a zbog svojeg položaja već se godinama smatra jednom od najosjetljivijih točaka europske obrane.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron okupio je političke čelnike na zatvorenom sastanku s predstavnicima obavještajnih službi. Nakon sigurnosnog izvješćivanja predstavio je dodatne mjere kojima Francuska namjerava zaštititi ključnu infrastrukturu od sve učestalijih ruskih hibridnih operacija. Zabrinutost je izrazio i poljski premijer Donald Tusk, upozorivši da bi Moskva mogla napasti članice NATO-a projektilima ili bespilotnim letjelicama, a zatim pokušati prikazati takve incidente kao slučajne događaje. Britanske vlasti istodobno su savjetovale stanovništvu da se pripremi za mogući rat, među ostalim stvaranjem zaliha pitke vode i konzervirane hrane. Načelnik britanskih oružanih snaga ocijenio je da se njegova zemlja nalazi u „najopasnijim” okolnostima u posljednjih nekoliko desetljeća, piše CNN.
Njemačke zdravstvene ustanove također se pripremaju za scenarij mogućeg ruskog napada. Kancelar Friedrich Merz upozorio je da Europu očekuju „odlučujuće trenutke” u „obrani slobode i mira na našem kontinentu”. Sigurnosna situacija potaknula je na djelovanje čak i Švicarsku, državu koja desetljećima njeguje politiku neutralnosti. Njezina nova strategija nacionalne sigurnosti predviđa snažniju otpornost društva i institucija te unapređenje sposobnosti obrane u slučaju oružane agresije. Istodobno je američki predsjednik Donald Trump neočekivano izvijestio o pomacima u pregovorima o uspostavi stalne baze američke kopnene vojske u Poljskoj. Samo dva tjedna prije toga u Moskvu je, u povjerljivoj misiji, uputio ravnatelja CIA-e kako bi ruskim vlastima prenio upozorenje da ne napadaju teritorij NATO-a.
Takav slijed događaja upućuje na sve izraženiju zabrinutost europskih i američkih dužnosnika da bi ruski predsjednik mogao pokušati proširiti sukob izvan ukrajinskih granica. Nove informacije o mogućim razmjerima ruske prijetnje pojavile su se ovog tjedna i u Sjedinjenim Američkim Državama. Američki savezni tužitelji podignuli su optužnice protiv pet osoba osumnjičenih za suradnju s ruskim obavještajnim strukturama. Prema navodima optužnice, osumnjičenici su bili povezani s međunarodnom mrežom koja je pripremala napade i ubojstva u više država, uključujući američki teritorij. Istražitelji tvrde i da je ista skupina organizirala napade na civilne i vojne objekte diljem Europe.
Ti se navodi nadovezuju na sigurnosne incidente s kojima se europske države suočavaju već dulje vrijeme. Kibernetički napadi, sabotaže, podmetnuti požari, neovlašteni ulasci bespilotnih letjelica u zračni prostor te pokušaji oštećivanja strateški važnih objekata postali su dio sigurnosne svakodnevice. Njemačka je prošlog mjeseca upravo Rusiju optužila za napad dronom na civilnu zračnu luku. Za NATO poseban problem predstavlja način na koji Moskva može provoditi takve aktivnosti, a da pritom ne izazove nedvosmislen početak otvorenog oružanog sukoba.
Sabotiranje prometnih i energetskih sustava, ometanje rada zračnih luka, slanje dronova preko granica Saveza ili angažiranje kriminalnih skupina za likvidacije predstavljaju aktivnosti u takozvanoj „sivoj zoni”. Njihova je zajednička značajka mogućnost prikrivanja stvarnih nalogodavaca i izbjegavanja izravne odgovornosti. Takvim pristupom ruski predsjednik može ispitivati koliko su članice NATO-a spremne zajednički reagirati na pojedine incidente. Različita stajališta saveznika o primjerenom odgovoru, ali i o tome zahtijeva li određena provokacija uopće reakciju, dodatno otvaraju prostor Moskvi za djelovanje. No znatno ozbiljniji problem nastao bi kada bi Putin odlučio prijeći granicu dosadašnjih hibridnih operacija.
Mogući odgovor nalazi se na području između Poljske i Litve, gdje se proteže približno 105 kilometara dug Suwałkijski koridor. Taj uzak granični pojas jedina je kopnena veza Litve, Latvije i Estonije s preostalim teritorijem NATO-a. U hipotetskom scenariju Rusija bi, uz moguću potporu Bjelorusije, mogla poslati svoje postrojbe na ograničeni dio tog područja. Umjesto opsežne vojne invazije, kakva bi podrazumijevala masovan ulazak ruskih tenkova u Poljsku, Moskva bi mogla pokušati provesti operaciju manjeg opsega i predstaviti je kao izolirani incident koji ne zahtijeva širu eskalaciju, piše CNN.
Putin bi takav potez mogao opisati kao ograničenu vojnu akciju ili ga uopće ne bi javno komentirao. Istodobno bi ruska strana mogla isticati da nema namjeru izazvati veći sukob, dok bi se neslužbenim komunikacijskim kanalima širila upozorenja da bi vojni odgovor NATO-a mogao dovesti do nuklearnog rata. U takvom scenariju strateška važnost operacije ne bi proizlazila isključivo iz mogućnosti prekidanja kopnene povezanosti baltičkih država. Njezin bi cilj mogao biti provjeravanje vjerodostojnosti sustava kolektivne obrane na kojem počiva Sjevernoatlantski savez.
Bi li svih 32 članica NATO-a postiglo suglasnost o vojnom sukobu s Rusijom radi oslobađanja ograničenog dijela savezničkog teritorija? Bi li Washington bio spreman suočiti se s mogućnošću nuklearne eskalacije zbog napada na Litvu? Kakvu bi odluku u takvim okolnostima donijele Njemačka i Francuska? Na takva pitanja nije moguće unaprijed dati pouzdan odgovor. Upravo neizvjesnost oko mogućeg odgovora saveznika predstavlja ključan problem za vjerodostojnost politike odvraćanja. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte ove je godine komentirao simulaciju sukoba koja je predviđala rusku vojnu akciju na području Suwałkijskog koridora. Pojasnio je da Savez redovito uvježbava postupanje u sličnim okolnostima te poručio da bi svaki takav napad izazvao razoran odgovor.
Međutim, ostaje pitanje koliko ruski predsjednik vjeruje u odlučnost NATO-a. Napetosti između Washingtona i pojedinih njegovih najbližih saveznika, među kojima je i Kanada, dodatno otvaraju prostor dvojbama o jedinstvu Saveza u slučaju ozbiljne sigurnosne krize. Rat u Ukrajini pokazao je europskim državama da se suvremeni sukobi ne vode samo na bojištu i da vojna spremnost sama po sebi nije dovoljna za očuvanje funkcionalnosti države. Uz naoružanje i vojnu opremu, presudnu važnost imaju otpornost elektroenergetskog sustava, sposobnost bolnica da prihvate velik broj ozlijeđenih, rezervni komunikacijski kapaciteti te prometna infrastruktura koja može nastaviti funkcionirati i u izvanrednim okolnostima.
Jednako je važno osigurati da državne institucije mogu obavljati svoje zadaće tijekom dugotrajne krize, bez obzira na intenzitet vojnih napada i pritisaka na civilno stanovništvo. Poseban izazov predstavlja očuvanje društvene stabilnosti. Stanovništvo mora biti sposobno podnijeti posljedice sukoba, a da pritom ne dođe do ozbiljnog narušavanja društvene kohezije i dodatnog produbljivanja postojećih podjela. Upravo zato NATO sve veću pozornost posvećuje nacionalnoj otpornosti svojih članica. Savez je ovog tjedna objavio ažurirane zahtjeve koji obuhvaćaju širok raspon područja, od neprekinutog rada javnih institucija i sigurnosti energetske opskrbe do dostupnosti hrane, pitke vode, zdravstvenih usluga i komunikacijskih sustava tijekom „kriza i sukoba”.
Dužnosnici NATO-a pritom analiziraju ukrajinska iskustva u održavanju temeljnih javnih službi tijekom kontinuiranih ruskih napada. Takav razvoj događaja pokazuje koliko su se promijenili odnosi u području obrambenog planiranja. Ukrajina, koja je godinama usvajala znanja i iskustva članica NATO-a, sada svojim praktičnim iskustvom iz rata pridonosi pripremama samog Saveza. NATO nastoji pokazati Moskvi da eventualna agresija ne bi samo izazvala snažan vojni odgovor nego i naišla na države sposobne održati funkcioniranje ključnih sustava unatoč napadima, piše CNN.
Drugim riječima, cilj nije samo uvjeriti Rusiju da bi napad imao visoku cijenu, nego i da njime ne bi mogla ostvariti svoje strateške namjere. Pripremljenost civilnih i vojnih struktura time postaje sastavni dio odvraćanja, što ujedno objašnjava niz novih sigurnosnih mjera koje se posljednjih dana najavljuju diljem Europe. Europsku sigurnosnu situaciju dodatno komplicira činjenica da su američki vojni kapaciteti istodobno angažirani u više strateški važnih regija. Sjedinjene Američke Države održavaju vojnu prisutnost u Europi, vode rat protiv Irana na Bliskom istoku te nastoje odvratiti Kinu od mogućih vojnih poteza u indopacifičkom području. Takav raspored snaga podrazumijeva znatno opterećenje američkih obrambenih resursa. Sustavi protuzračne obrane, ratni brodovi, obavještajna oprema i raspoložive zalihe streljiva ne mogu se istodobno u punom opsegu koristiti na svim mogućim kriznim žarištima.
Iako je Trumpova administracija poduzela korake usmjerene na jačanje NATO-a, otvorena su pitanja o tome kako bi američki predsjednik postupio kada bi neka članica Saveza bila izravno napadnuta. Ta neizvjesnost posebno je važna u kontekstu obveze kolektivne obrane, prema kojoj se napad na jednu članicu smatra napadom na cijeli Savez. Moskva pritom može uzeti u obzir američke globalne vojne obveze i političke razlike među zapadnim saveznicima pri procjeni mogućih posljedica vlastitih poteza. Ruske snage i dalje su snažno angažirane u ratu protiv Ukrajine, no za izazivanje nove krize s NATO-om Moskva ne bi nužno morala pokrenuti invaziju usporedivu s onom iz veljače 2022. godine.
Umjesto toga, mogla bi postupno povećavati intenzitet pritiska na zapadne države. Takav scenarij obuhvaćao bi sabotaže, kibernetičke operacije, pripremu atentata, napade dronovima ili projektilima te naposljetku ograničenu vojnu akciju kojom bi se provjerila spremnost NATO-a da ispuni svoje obrambene obveze. U tom kontekstu ponovno se nameće pitanje Suwałkijskog koridora. Bi li američki predsjednik bio spreman ući u izravan vojni sukob s Rusijom radi obrane tog uskog kopnenog pojasa? Bi li takvu odluku podržalo američko stanovništvo? Neizvjesnost koja prati takva pitanja može imati posljedice za politiku odvraćanja, osobito ako bi rusko vodstvo procijenilo da među članicama NATO-a ne postoji dovoljna spremnost na zajedničko djelovanje.
Nakon završetka Hladnog rata europske su države tijekom približno trideset godina postupno smanjivale dio svojih obrambenih kapaciteta i sustava civilne pripravnosti. Mogućnost velikog rata na europskom kontinentu dugo se smatrala malo vjerojatnom. Vojni proračuni i opseg novačenja u mnogim su državama znatno smanjeni, dok su pojedini sustavi civilne zaštite izgubili važnost koju su imali tijekom hladnoratovskog razdoblja. Istodobno se europska sigurnosna arhitektura u velikoj mjeri oslanjala na pretpostavku da će Sjedinjene Američke Države u slučaju ozbiljne prijetnje osigurati potrebnu vojnu potporu.
Ruska invazija na Ukrajinu, nastavak rata i promjene u međunarodnim odnosima doveli su u pitanje takav pristup. Europske države sada nastoje ubrzano ojačati obrambene sposobnosti, unaprijediti civilnu zaštitu i povećati otpornost infrastrukture kako bi bile spremnije za moguće nove sigurnosne krize. Pritom nije riječ samo o procjeni stvarnih ruskih vojnih mogućnosti, nego i o tome kako Moskva doživljava odlučnost zapadnih saveznika. Vjerodostojnost odvraćanja ovisi, među ostalim, o tome vjeruje li rusko vodstvo da bi pokušaj napada na teritorij NATO-a izazvao odlučan i usklađen odgovor, piše CNN.
Bjeloruske vojne vježbe u blizini Suwałkijskog koridora zato privlače toliku pozornost. Premda je Rusija i dalje zaokupljena ratom u Ukrajini, europske prijestolnice nastoje procijeniti postoji li mogućnost da Moskva iskuša granice savezničkog jedinstva. Ključno pitanje za NATO jest kako uvjeriti rusko vodstvo da eventualnim širenjem sukoba ne bi moglo ostvariti željene ciljeve. Najave novih sigurnosnih mjera, jačanje obrambenih kapaciteta i pripreme civilnih sustava pokazuju da europske države tom izazovu pridaju sve veću važnost. U pozadini svih tih poteza nalazi se zabrinutost da bi ruski predsjednik mogao drukčije procjenjivati odlučnost NATO-a te zaključiti da mu postojeće međunarodne okolnosti pružaju prostor za nove vojne ili hibridne operacije.
Čini se da je eliti rat u interesu jer se oni tada bogate a narod gine. Zašto ne zatvorimo Rusiju u potpunosti, totalna izolacija na svim granicama, nema letova izvan Rusije, sva imovina Rusa neka se nacionalizira i tako ih držati, ne vidim drugu opciju.