Eksplozivom nas neće ušutkati

Akademik Slaven Barišić (1942.) jedan je od svjetski pozatih hrvatskih fizičara. Doktorirao je 1971. na Sveučilištu Pariz-Jug. Redoviti je član HAZU. 1991.-1992. bio je prvi i 1998.-2000. posljednji savjetnik dr. Franje Tuđmana za znanost, naobrazbu i strategiju razvitka zemlje. Sada je potpredsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća. Na popularnog profesora PMF-a izveden je prije gotovo dva mjeseca atentat, podmetanjem eksploziva u računalo. Policija tvrdi da je eksploziv "nepoznata podrijetla", a rektorica zagrebačkog Sveučilišta Helena Jasna Mencer javno izražava veliku zabrinutost akademske zajednice.
 Još osjećam posljedice atentata, a najljepše zahvaljujem dr. Mariju Maloviću i ostalima s V. odjela Traumatološke bolnice na spašavanju palca. Samo me debljina stola spasila da ne oslijepim.

Nedavno je nešto ponovno eksplodiralo u dvorištu Rektorata.
 Još se ne zna tko je atentator i koji su njegovi motivi, jesu li počinitelji isti. No, znakovito je da su se oba slučaja dogodila u prostoru Sveučilišta, koji je zaštićen običajima, Ustavom, zakonima i, konačno, čuvarima.

Znači li to da je akademskoj zajednici upućena poruka?
 Mnogi u akademskoj zajednici to tako doživljavaju. Koliko znam, u cijeloj našoj sveučilišnoj povijesti, od srednjeg vijeka, preko svih naših ratova i olovnih vremena, nije bilo sličnih događaja. Poruka atentata mogla bi biti da čak ni status akademske institucije više ne štiti akademske građane, koji misle i govore. A to je dalekosežna poruka jer je društvena uloga akademskih građana upravo to da misle i govore.

Zašto su vas odabrali?
 Možda zato što govorim ono što mislim i činim ono što govorim. U svom sam javnom djelovanju uvijek pokušavao argumentirano zagovarati hrvatska nacionalna prava i legitimne nacionalne interese, a oni se nužno razlikuju od nekih drugih interesa. Mene nitko ne štiti osim slobode mišljenja i govora, pogotovu umjerenog govora kao što je moj. Tko to ne prihvaća ili ne brani, udara ne samo po meni ili po sveučilištu nego i po hrvatskoj demokratskoj državi.

Hrvatsko kulturno vijeće, kojemu ste potpredsjednik, uvelike smeta borcima protiv nacionalnog?
 Dnevnopolitičko svrstavanje i djelovanje ne ide u djelatnosti HKV-a, udruge koja je već okupila oko tisuću intelektualaca različitih političkih nazora. Glavna namjera HKV-a je da organiziranim razmišljanjima pomogne u prepoznavanju legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa. Jedina ambicija HKV-a je stvaranje takve adrese u Hrvatskoj koju će javnost pratiti sa spontanim interesom i čije je djelovanje poticajno za razvoj pluralističkog demokratskog života u Hrvatskoj.

Kakve su bile reakcije akademske javnosti?
 Na mom fakultetu i u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu očito su bili svjesni moguće težine tog presedana. Sindikat znanosti također je odmah osudio atentat. Javnu mi je podršku izrazila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Mediji su, na žalost, te reakcije rektorice i HAZU uglavnom prešutjeli. Znakovit je propust urednika Dnevnika HTV-a, kojima je trebalo dva mjeseca i povod izbora rektora da spomenu kako je u mom slučaju riječ o podmetanju eksploziva. Što se tiče političkih krugova, osim privatnih izraza podrške, javnih reakcija nije bilo. Zato mislim da svijest o mogućim širim implikacijama atentata nije dovoljno prodrla ni u naše političke krugove. Posebno je čudno da domaće udruge za zaštitu ljudskih prava u mom slučaju nisu digle glas. Francuska akademija znanosti je, preko svoga Odbora za obranu prava znanstvenika, kojem predsjeda nobelovac F. Jacob, poručila našim državnim vlastima kako se nada da će od sličnih događaja zaštititi mene, demokraciju i sve znanstvenike.