Dva svjedoka mirne savjesti

Nakon što je sa svjedočenja Stjepana Mesića napokon skinuta tajnost, predsjednikova popularnost nije ni za dlaku okrznuta. Ipak, nakon svega još vrijedi analizirati javne  izjave o tom svjedočenju i to samog Mesića, ali i još jedne osobe koja ima osobno iskustvo svjedoka na velikim sudskim procesima a i danas je, kao i Mesić, jedan od prevažnih stupova hrvatskoga društva i njegova formalna moralna vertikala.

Riječ je o Žarku Puhovskom, svjedoku optužbe na montiranom političkom procesu protiv Budiše 1972. godine, a danas predsjedniku ključne organizacije za nadzor ljudskih prava u nas, Hrvatskog helsinškog odbora. Zbog te u drugim zemljama nezamislive situacije u koju je povijest dovela Mesića i Puhovskog, s velikim sam zanimanjem pročitao njihove komentare o Mesićevu svjedočenju u Haagu. Očekivano, nije se moglo nazrijeti ni zrnce tjeskobe ili moralne dvojbe o bilo kojoj rečenici iz Mesićeva svjedočenja u Haagu, nakon kojeg je Blaškić najprije bio osuđen na 45 godina tamnice.

Mesić je izjavio da baš ništa ne bi mijenjao u svom svjedočenju. Puhovski je dodao da predsjednik može biti samo ponosan. Nije me iznenadila podudarnost stavova i njihova solidarnost. Dovoljno sam štiva o psihologiji svjedoka na različitim procesima pročitao, pa su mi stvari prilično jasne. Za svjedoka optužbe svaka, i najmanja sumnja u smisao i sadržaj vlastita svjedočenja donosi neželjeno samosuočenje s mogućom nepravdom i patnjom osuđenika. Očigledno je da Mesić i Puhovski trenutačno nemaju nikakvih problema s vlastitom savješću, a možda ih neće niti imati.

Svejedno, moje osobne simpatije nisu na strani takvih ljudi. Velik sam štovatelj nenadmašnog Franza Kafke, a posljednje rečenice njegova Procesa smatram samim vrhuncem poetike romana u slavu ljudske prirode onih koje prilike odvedu na tamnu stranu Sinaja. Poznata je to scena: dva snažna službenika pravne države, nakon smrtne presude, dave K. Roman završava ovim riječima: "Očima što su se gasile K. još vidje kako gospoda priljubljenih obraza, pred samim njegovim licem, promatraju konačnu odluku.  Ko pseto!  reče K. kao da će ga sramota nadživjeti."

K. se može pomiriti sa strašnom i nepravednom osudom. Lako se miri sa smrću. Ali ne može prihvatiti pomisao da će ga, nevinoga i mučenoga, još i sramota nadživjeti. Ljudi i narodi koji uspijevaju sačuvati moralne dvojbe i osjećaj sramote uvijek imaju šansu. Što se Mesića i Puhovskog tiče, sasvim je jasno da imaju miran san i da ih ne muče noćne i dnevne more koje su cijeli život opsjedale Kafku. Ipak, ne zavidim im na duševnom miru. Jer, plašim se, sramota bi ih ipak morala nadživjeti.