Informacija da će i Crkva morati plaćati porez na dobit uzburkala je mnoge duhove. I to, čini se, više u samoj Crkvi nego izvan nje, premda se u javnosti povremeno jave oni bi Crkvi tako rado “nabili” porez, tvrdeći da je Crkva privilegirana na razne načine, pa bi joj, ako uđe npr. u porezni registar, te privilegije barem jednim dijelom splasnule.
No nastranu sad to, obveza poreza na dobit u ovome trenutku ozbiljno kuca na crkvena vrata. Uzbuđenje koje je nastalo, dolazi najviše, kako se čini, u nepripremljenosti i neinformiranosti svećenika o cijelom zahvatu, jer su dovedeni pred svršen čin i to tako da im je sve prezentirano 31. siječnja, tj. točno onoga dana kada je istekao rok za predaju poreznih prijava.
A radi, zapravo, o staroj stvari otprije dvije godine, kada su neprofitne organizacije, u koje prema zakonodavčevom mišljenju ulaze i vjerske zajednice, postale obveznici plaćanja poreza na tzv. gospodarske djelatnosti, koje im nisu “core business” poput najma, trgovine, izdavaštva i slično.
Država procjenjuje da se na tome zarađuje i da je pošteno na razliku od uloženog i zarađenog na kraju godine platiti porez, kao što to čine npr. trgovačka društva.
Ali, načelno, što se tiče vjerskih zajednica to možda i ne bi trebalo biti tako, jer vjerske zajednice nisu tek puke neprofitne udruge, koje se osnivaju radi kojekakvih ciljeva i svrha, bez obzira koliko oni bili plemeniti ili humanitarni.
Vjerske zajednice, naime, svojom “gospodarskom djelatnošću” financiraju svoj opstanak, koji nije sam sebi svrha, nego je od općeg društvenog interesa s jedne strane, a s druge brinu za društvenu i nacionalnu imovinu, kroz održavanje kulturne i sakralne baštine koja je u njihovu posjedu.
Velike su to stvari i doista od najšireg interesa. Crkva je tako funkcionirala i u prošlosti, kada je kroz nadarbinski sustav raspolagala imovinom (zemljištem, šumama, zgradama…) kako bi održavala sjemeništa, fakultete, crkvene objekte, župne kuće i slično.
Komunizam joj je tu imovinu oduzeo želeći je materijalno iscrpiti i uništiti, pa je živjela od pomoći iz inozemstva. Dolaskom demokracije potpisani su ugovori koji su joj zajamčili jednim dijelom financiranje iz proračuna, ali i povrat te oduzete imovine.
Prema grubim izračunima iz Crkve nije joj vraćeno oko 90 posto oduzete imovine! Na povrat se, dakako, obvezala hrvatska država, premda joj ona nije otimala, ali poštuje načelo pravičnosti.
Možda bi se ono trebalo primijeniti i na cijelu ovu priču oko poreza na dobit Crkvi i vjerskim zajednicama, pa proglasiti neki moratorij na ovu odluku, koja je načelno u redu i doista briše neke privilegije, ako ih ima.
No, dok se Crkvi država ne vrati njezinu imovina, malo je nepošteno da je s druge strane oporezuje za “gospodarsku djelatnost”, koja joj ne služi kako bi se bogatila, nego kako bi preživjela. Takav moratorij bio bi prava odluka države u ovome trenutku.
Napetost bi splasnula, načelna obveza da i Crkva plaća porez bi ostala i čekala neka sretnija vremena. Barem ona dok joj se oduzeto ne vrati.
>> Ministar Marić Crkvi naplaćuje porez na dobit
>> Crkva mora plaćati porez na ono što joj nije core business
Ovo je najblaže rečeno bezobrazno kad se zna da obični građani nisu dobili ni 5% vrijednosti svoje imovine, povrat im se knjiži u banalnim iznosima i obveza države da vrati imovinu anulira. Crkva već sada ima ogromnu imovinu s kojom ne radi ništa. To i jest smisao poreza na nekretnine, natjerati vlasnike da svoju imovinu aktiviraju ili da je prodaju, bez poreza na nekretnina sva je država blokirana mrtvim kapitalima, a uz to ovdje se zagovara i ukidanje poreza na dobi. Prije 30 godina svaki svećenik se nečim bavio, pjesnik, pisac, slikar, vrtlar, kroničar, a sad se samo vozikaju u Passatima i broje novce u kojima plivaju. Mnogi bi tako da ne moraju plaćati porez. U državi s tako visokim porezima kao što je Hrvatska, nečasno je za ikog tražiti izuzeće.