Put od Damaska do Homsa bio je težak. Tih 160 km prevalili smo u više od deset sati jer se svakih dvadesetak kilometara nalaze punktovi vojske koja detaljno pretražuje vozila i putnike. Morali smo mijenjati rutu, voziti preko planine jer na glavnoj prometnici prema Homsu još traju sukobi. Zbog ratne zone za strance su uvedene su i dodatne mjere sigurnosti, no povlastica je – hrvatska putovnica. Svi vojnici kojima smo predočili dokumente govorili su da je Hrvatska prijateljska zemlja. Na punktu Al-Tall vojnici su nas počastili kavom, a njihov zapovjednik, pukovnik Majed kazao je da ga za Hrvatsku vežu uspomene.
– Puno je naših vojnika za vrijeme Jugoslavije studiralo u Zagrebu, a da ne govorim o odnosima koje je Tito imao s predsjednikom Hafezom. Slao nam je i pomoć u naoružanju, a i današnja Hrvatska ima korektan odnos prema Siriji iako je zauzela stav EU – rekao je pukovnik.
Nakon dvadesetak savladanih punktova, vozač Feras, koji je neprestano šutio i slušao sirijske domoljubne pjesme gušeći nas usput dimom jeftinih cigareta, odjednom se nasmijao:
– Hvala Bogu, nema više punktova, sad ćemo brzo stići. Prerano se ponadao. Par kilometara dalje vojska nas je preusmjerila na put preko planine jer su se na glavnoj prometnici rasplamsavale borbe. Nakon desetak sati vožnje stižemo u Homs, a na ulazu u grad dočekuje nas nekoliko granata.
– Evo dobrodošlice – kroza smijeh kaže Feras.
Iako smo znali da idemo u jedno od najvećih žarišta u Siriji, šokirali smo se koliko je grad Homs razrušen. Borbe ne prestaju u starom dijelu grada, a pobunjenici pružaju žestok otpor vojnicima jer se nalaze u okruženju i znaju da će, ako padne grad, poginuti ili biti uhićeni. Iako je vojska nadmoćnija, nije uspjela pomaknuti crtu bojišta.
našoj vanjskoj politici su draži oni koji su studirali u istambulu i riadu od onih koji su studirali u zagrebu... o tempora o mores