Dio Hrvata nikad nije živio bolje i standard nam raste, ali to ne vrijedi za dvije brojne skupine građana

Radnici s iznadprosječnim plaćama, kao i manjina umirovljenika koja ima veće mirovine od prosječnih plaća ili onih koji mogu dobro živjeti od rentanja nekretnina, reći će da se u Hrvatskoj nikad nije živjelo bolje. Istina, za mnoge su rasle plaće, raste i standard u zemlji, ali rasli su velikom brzinom i troškovi života. No, kvaliteta poslova u Hrvatskoj još uvijek je loša, pokazalo je istraživanje prof. dr. sc. Zvonimira Galića "Kvaliteta radnog života u 2020-ima: predstavljanje SUPERB modela kvalitete poslova" objavljeno u znanstvenom časopisu Društvena istraživanja.

Nije plaća jedini faktor

S prof. Galićem s Katedre za psihologiju rada i ergonomiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je u radu objedinio dva istraživanja na reprezentativnom uzorku građana provedena 2023. i 2024., razgovarali smo o tome živi li se doista danas u Hrvatskoj bolje i zašto je plaća samo jedan segment kvalitete posla. Da bi Hrvatska zadržala svoju radnu snagu i smanjila namjeru građana da odu iz zemlju, o čemu još razmišlja skoro 10 posto građana i to nakon 450 tisuća iseljenih, nužno je, kaže Galić, unaprijediti kvalitetu poslova.

Kroz dva objedinjena istraživanja napravio je presjek cijelog tržišta rada koji pokazuje trendove u odnosu na prijašnja razdoblja. Zanimalo ga je koliko su dobra naša radna mjesta te je sa svojim timom definirao šest kategorija bitnih za kvalitetu posla, a to su sigurnost, odnosno plaća, rast i razvoj zaposlenika, svrha posla, osnaživanje – koliko se radnike pita za mišljenje, odnosi s kolegama i šefovima te ravnoteža između poslovnog i obiteljskog života.

– Htjeli smo vidjeti kako naša radna mjesta stoje na svakoj od tih kategorija. Mi se od devedesetih bavimo time da naše plaće zaostaju za razvijenim zemljama, plaće su i dalje donekle problem jer je lani 55 posto zaposlenika navelo da im primanja ne omogućuju pristojan život, ali plaće sada rastu. Rastu i cijene, ali su plaće još iznad razine inflacije. Istraživanje je pokazalo da stojimo dobro po međuljudskim odnosima na poslu i još smo relativno dobri u pogledu ravnoteže radnog i privatnog života. U svim ostalim stvarima stojimo relativno loše, a najlošija je situacija kad je riječ o mogućnosti profesionalnog rasta i razvoja te koliko se radnike pita za mišljenje. Manje od 40 posto radnika može se profesionalno razvijati te ih poslodavci pitaju za mišljenje. Donekle se slažem s premijerom da se nikad nije živjelo bolje i da nam standard raste. Ali to ne vrijedi za sve. Prvo, ne vrijedi za veliku većinu umirovljenika s prosječnom mirovinom od oko 600 eura, koja je jako niska. Također, dvije trećine građana ima plaću manju od prosječne, što je 1444 eura. Dakle, to što nam je bolje nego ikad ne znači da je dobro, osobito za umirovljenike, ispodprosječno plaćene među kojima su i ugrožena skupina mladi koji ne mogu sa svojim primanjima riješiti stambeno pitanje – govori Galić.

Napominje da, ako plaće rastu, a nada se da će još rasti, da to nije jedina stvar koju ljudi gledaju na poslu. Poznato je iz psihologije da što plaće više rastu, ljudima postaju važniji drugi segmenti posla.

– Naša istraživanja pokazuju da poslodavci to još uopće ne razumiju. Ne shvaćaju da moraju ulagati u radnike u pogledu njihova profesionalnog rasta i razvoja, da radnici vide svrhu svog posla i da ih moraju pitati za mišljenje. To što je nama bolje nego ikad, ne znači da je dobro. Moja temeljna poruka poslodavcima jest: nemojte pričati samo o plaćama, čak i ako su rasle, jer morate ulagati u ljude. Mi se tek iskopavamo iz toga da prestajemo kao članica Europske unije biti siromašna zemlja poput onih iz trećeg svijeta. U tom smislu novac će za dio ljudi izgubiti motivacijski potencijal, ne za sve jer je plaća tek jedan dio jednadžbe kad je riječ o kvaliteti posla – kaže Galić.

Treba se boriti za radnike

– Nažalost, kvaliteta poslova u Hrvatskoj je loša, kao i zadovoljstvo ljudi poslovima koje obavljaju – uzvraća Galić na opasku da se, izuzev javnog sektora, većina ljudi u Hrvatskoj uglavnom bavi uslužnim djelatnostima te da postoji malo tvrtki s kvalitetnim poslovima koji bi mogli zadržati mlade i obrazovane ljude.

S jedne strane, to je posljedica strukture ekonomije jer nemamo dovoljno novih kvalitetnih poslova s velikom dodanom vrijednosti, nego je uglavnom riječ o uslužnoj ekonomiji s jednostavnijim poslovima i sličnom. Ali čak i s takvom ekonomijom ima prostora za razvoj. Poslodavci ne ulažu dovoljno u radnike i dovoljno ih ne osnažuju u smislu da ih pitaju za mišljenje. A na tržištu rada je situacija takva da je zbog demografskih problema ljudi sve manje, a dio poslodavaca ne shvaća da se oni moraju boriti za radnike i brinuti za svaki talent. Netko će vam reći da su plaće rasle, istina, ali nije samo stvar u plaći nego i u rasponu stvari u kojima moramo mijenjati prakse upravljanja ljudima. Poslodavci se moraju boriti za radnike ne samo dizanjem plaća nego na raznim frontama, uvažavanjem i ulaganjem u ljude i slično. Medicinari nam, primjerice, nisu otišli jer su nezadovoljni plaćama, već zbog drugih razloga – zaključno napominje prof. Galić. Nedavno su ga zvali na sastanak u Austrijsku gospodarsku komoru koja vodi računa o njihovim tvrtkama u Hrvatskoj i htjeli su vidjeti kako se njegovo istraživanje može primijeniti na radnike. Dobri poslodavci, kaže, shvaćaju da situacija na tržištu rada traži od njih da se mijenjaju i da moraju ulagati u radnike ako ih žele zadržati. Čini mu se kako se neki naši domaći poslodavci mijenjaju presporo.