"Moja majka naučila me kako biti nježan" kaže Viktorija Majačić, Slavonka iz Županje koja je nakon desetljeća šutnje odlučila progovoriti o životu uz majku oboljelu od paranoidne shizofrenije. Njezino iskustvo pretočila je u roman "Šizika", intimnu i emotivnu priču o obiteljskoj ljubavi, strahu, predrasudama i osamljenosti, ali i o nadi da razumijevanje može pobijediti stigmu koja prati duševne bolesti. Knjiga posvećena majci, danas 77-godišnjakinji koja živi u domu za starije osobe, nastala je iz potrebe da autorica napokon naglas izgovori ono što ju je dugo opterećivalo. Najveći strah, priznaje, nisu bile samo teške okolnosti života s bolešću nego i reakcije okoline, predrasude prema oboljelima i njihovim obiteljima.
"Samim time što sam to izgovorila, umanjujem taj strah. Knjiga je tijekom pisanja postala ne samo posveta mojoj majci nego i mali, skromni podsjetnik svima koji nisu dovoljno upoznati s tom temom na jednostavnu istinu koju često previdimo i zaboravimo: osobe koje su oboljele od duševnih poremećaja obični su ljudi koji nekoga vole i koje netko voli" govori Majačić. Njezin roman "Šizika" predstavljen je i u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu, gdje se kroz književnost otvorio prostor za razgovor o mentalnom zdravlju, prihvaćanju i važnosti podrške. Autorica je uključena i u projekt osnaživanja žena koji provode Udruga za unaprjeđenje mentalnog zdravlja "Vrapčići" i ekumenska zajednica, a kaže da se zahvaljujući tome i sama već osjeća osnaženom. Majačić je stvarne emocije i pojedine događaje pretočila u književnu priču, ispreplećući proživljeno i fikciju kako bi čitateljima približila obiteljski život obilježen teškom bolešću.
"Željela sam barem malim dijelom skinuti stigmu jer društvo, javnost, pa i književnost i popularna kultura često donose karikaturalan prikaz takvih osoba. Željela sam im vratiti ljudskost, u ime svoje majke i svih onih koji dijele njezinu dijagnozu, ali i svih koji žele saznati nešto više i bolje razumjeti takve ljude" objašnjava. Danas, s odmakom koji joj je omogućio da majčin život i vlastito djetinjstvo sagleda iz druge perspektive, pokušava pronaći i ono dobro što je iz svega naučila. Ne umanjuje težinu iskustva, ali u njemu prepoznaje i lekcije koje su je oblikovale. "Majka boluje od teškog oblika duševne bolesti. Iza nas su velika i teška iskustva, ali od nje sam zaista naučila kako biti nježan" kaže autorica. Predrasude, smatra, često proizlaze iz straha, a strah iz nerazumijevanja. Ljudi koji se nikada nisu susreli s duševnom bolešću, ni izravno ni preko nekoga bliskog, teško mogu razumjeti život obitelji u kojoj ona postane svakodnevica. Zato su važni otvoreni razgovori, književnost i rad organizacija koje se bave mentalnim zdravljem.
"Udruge su tu da pomiču granice, omekšavaju barijere između nas, našeg neznanja i straha. Trebamo se vratiti temeljnim postavkama: svi smo ljudi koji nekoga volimo, koje netko voli i svi zavređujemo jednaku milost" poručuje. Prisjećajući se djetinjstva, Majačić ističe da je majčina dijagnoza u obitelj ušla početkom osamdesetih, u vremenu kada su informacije, stručna pomoć i inicijative za smanjivanje stigme bili mnogo manje dostupni nego danas. Kao dijete teško je mogla razumjeti što se događa, a osjećaj izdvojenosti pratio ju je godinama. "Tada su bila sasvim drukčija vremena. Sada s velikim uzdahom olakšanja i zahvalnosti mogu reći da se stvari mijenjaju. Postoje društvene i stručne organizacije te udruge koje rade na vidljivosti i ublažavanju pritiska i stigme. To je jako velika stvar" kaže.
Promjene, ipak, ne dolaze same od sebe. Potrebni su hrabrost, otvoreno srce i spremnost da se drugome pruži ruka, čak i kada ne razumijemo potpuno ono kroz što prolazi. Za Majačić nada nije puko čekanje da se okolnosti promijene, nego unutarnja snaga koja čovjeka pokreće na djelovanje i stvaranje boljih mogućnosti u obitelji, zajednici i društvu. Najvažnija poruka koju želi ostaviti čitateljima jednostavna je, ali za one koji su se osjećali drukčijima može značiti mnogo. "Većinu života osjećala sam se osamljeno i mislila da sam jedino dijete na svijetu koje proživljava takve stvari. Ali to nije istina. Poruka ove knjige je da nismo sami, da nitko od nas nije sam i da na tome možemo graditi bolje društvo za svakoga od nas" zaključuje Viktorija.
Ljudi koji se nikad nisu susreli s duševnom bolešću teško mogu razumjeti one kojima je ona svakodnevica