Vrlo ću rado potrošiti malo tinte i uzvratiti Kultu plave kamenice na „recenziji“ moje gastroreportaže iz jednog uglednog i finog zagrebačkog restorana, koju sam objavio u Nedjelji Večernjeg lista prije par dana.
Naime, napisao sam priličan broj gastroreportaža iz Zagreba i okolice, okolnih zemalja, pa i s drugih kontinenata - iz Tajlanda, Kambodže, Indonezije, Libanona, Nikaragve... Uglavnom, volim u lepršavom tonu istaknuti ono najbolje što kuhinje nude, i u tom sam stilu neki dan napisao i reportažu iz jednog zagrebačkog restorana, ne sluteći da će netko dobiti osip od same pomisli da sam na tom mjestu uživao u jelu i vinu.
Zapravo, shvatio sam da taj netko bdije nad svakim slovom koje se objavi o tom restoranu, kao nervozna svekrva nad mladenkinim pečenjem, tražeći povod da ga popljuje. I nakon dva dana dumanja, eto njega - tekst je nepotpisan, odnosno kao autor potpisan je cijeli portal, pa ne znam ime osobe koja ga je napisala. Stoga ću mu se obraćati s - on/ona/ono - jer ne znam kojeg je spola, je li uopće živo biće ili je možda neka kulinarska verzija ChatGPT-a.
Dakle, on/ona/ono kaže da ne znam mnogo o gastronomiji. Dobro, nikad se nisam ni hvalio time, ne mašem diplomom okolo. Inače, imam 55 godina, 180 cm, 83 kg (dakle mrvicu viška), bez akni i kvržica po tijelu i licu, nisam zakašljao pet godina, dakle reklo bi se da sam zdrav i da se dobro hranim. Ipak nisam totalna neznalica u gastronomiji, ali naravno nisam ni toliki znalac kao on/ona/ono, to gastronomsko savršenstvo.
A htijući omalovažiti mene, a sebe uzdignuti kao nepogrešivog gurmanskog arbitra, u istom tekstu koristi briljantan rječnik, slušajte ovo: „Ručno napravljena pasta nije bila baš vrhunska.“ Majko mila! Čovjek pred takvom gromadom od recenzije zastane i dugo razmišlja - kako meni takva misaona i stilska eksplozija nije pala na pamet? Dođe mi da se pojedem od muke. Ali zbog takve intelektualne dubine i gastronomske širine smatram mogućim da ju je napisala umjetna inteligencija, jer nije svojstveno čovjeku da kreira tako dubokoumnu rečenicu. Ako jest ChatGPT, priznajem, malo mi je neugodno polemizirati, jer kako raspravljati s robotom? Ali opet, ostavljam malu mogućnost da je tekst napisala osoba.
Zamislimo sad da svi recenzenti koriste ovakav rječnik, pa filmski kritičar poentira rečenicom - „Joj, nije mi ova 'Anora' nešto“, ili glazbeni - „Ovaj novi album Cat Power nije ni loš ni dobar“. Ili literarni - „Krleža? Pa, onako.“
On/ona/ono nastavlja brigom o meni: „Ako je kolega zaista pojeo pijesak…“ i nastavlja svoj traktat o pijesku i kamenju, ne prepoznajući da o zrnu pijeska u školjkama pišem ležerno, zabavno, u formi koja ne traži odvjetničku preciznost nego dojam. Sljedeći put ću napisati kako sam jeo šanpjera i kako su mi među zubima zapinjale koščice pa će on/ona/ono valjda odmah svima javiti: „Eto, pojeo kosti! Kosti nisu za jesti!“ Takva pedanterija može ubiti i jastoga. Hvala na brizi, željno iščekujem vaš sljedeći slog!
Što se tiče lignji u tempuri, naravno da je to neformalni izraz, pa nismo na satu fizike, nego u reportaži. Ali on/ona/ono se uhvatio/la/lo za to kao pijan plota, pa krenuo/la/lo demonstrirati svoje fascinantno znanje o dubrovačkim lignjama. Hej, on/ona/ono - opusti se, hrana se jede, ne brani se na sudu.
Onda još kaže da se vjerojatno radi o PR članku. To je onaj refleks: čim ti se nešto ne svidi, odmah “PR”, “plaćeno”, “naručeno”. Pa ću odgovoriti tim istim jezikom: možda se kod dotičnog autora/autorice/robota doista radi o PR-u kad piše nešto lijepo o hrani, pa pretpostavlja da je tako i drugdje. E, pa nije. Dapače, vlasnik me u više navrata molio da ne pišem, a fotografije su rađene još prije šest godina – izuzev fotki jela koje sam sada slikao telefonom.
Volim pisati o dobroj hrani, a ako je loša okrenem se i odem. Glazbeni kritičar Peca Popović nije želio pokapati glazbenike kad bi imali loše albume, radije bi preskočio recenziju. Tako i ja, nisam u misiji ocrnjivanja, radije se držim filozofije Davida Hockneya koji unatoč svemu želi pokazati da je svijet još uvijek lijep.
Svoj ručak platim. Ako me netko počasti - počastim i ja. Nikad me nisu izbacili iz restorana, nigdje nemam zabranu ulaska. Jer da me izbacuju ili zabranjuju ulazak u restorane, zaklopio bih se poput kapelunge, napunio pijeskom i šutio. Eto, dosta sam na ovo potrošio tinte.