U socijalnoj državi kao što je Hrvatska, koja bi se po Ustavu osobito trebala brinuti o djeci, za samohranog oca šestero djece iz Opuzena i samohranu majku petero djece iz Darde humanitarnu pomoć uoči Božića skupljaju građani. I to da bi imali krov nad glavom i osnovno za život. Ni igračke, ni krov nad glavom nisu pravo dostupno svoj djeci u Hrvatskoj, a procjenjuje se da je u riziku od siromaštva do 300 tisuća mališana.
Da ove dvije obitelji s djecom žive u sređenoj državi i da im roditelji ne mogu priuštiti pristojan dom, osigurala bi im ga država. U Švedskoj, primjerice, ako roditelji sa svojim primanjima ne mogu priuštiti djeci sobu odnosno potrebnu stambenu površinu za svako dijete, država uskače i nadoplaćuje razliku. Osim što ta zemlja ima socijalne stanove za najam, pomoć za troškove stanovanja imaju svi građani bez obzira živjeli u svom ili unajmljenom stanu ako nemaju dovoljno prihoda. Nismo mi Švedska, ali kad imamo novca za koješta, nema opravdanja da država u kojoj je sve manje djece, kao i gradovi i općine, ne mogu platiti skroman dom samohranim roditeljima dok ne stanu na svoje noge.
Djeca bez igračaka
Za Ronalda Sršena, bivšeg nogometaša i dragovoljca Domovinskog rata kojem je umrla supruga i njegovih šestero djece u tijeku je, prema pisanju Slobodne Dalmacije, prikupljanje pomoći za gradnju kuće, a za Danijelu Svedružić iz Darde i njezinih petero djece koji žive u trošnoj kući, te za još brojne baranjske obitelji, pomoć su organizirale prijateljice iz Baranje. Svedružić je s osmijehom na licu za Dnevnik.hr kazala: “Dobili smo šporet, duboki frižider, potrepštine za kuću, igračke za djecu, pribor za školu, svašta...”. Preživljavaju od dječjeg doplatka i rodiljne naknade. Svaka čast dobrim ljudima koji im pomažu, no u sređenom društvu država bi za ovakve obitelji odradila glavninu posla i slike djece ne bi bile u medijima.
Nažalost, ova samohrana majka s petero djece od države može primiti najviše 4200 kuna doplatka i rodiljne naknade. Apsurdno, da je udomiteljica petero djece imala bi pravo od države na trostruko više novca za njih. Nedovoljno za život. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj su u najvećem riziku od siromaštva samohrani roditelji jednog djeteta ili više djece, njih 36,7%, te roditelji troje ili više djece (31%). Unatoč tome, u 2020. rashodi za djecu i obitelj smanjeni su za 75 milijuna kuna iako smo po izdvajanju za njih ispod prosjeka EU.
– Hrvatska nema nacionalnu stambenu politiku za socijalno ugrožene građane. Neki gradovi i općine imaju stanove u vlasništvu i daju ih ugroženim obiteljima, no takvih stanova nema dovoljno – govori profesor socijalne politike Zdenko Babić. Zakon o socijalnoj skrbi, kaže, obvezuje jedinice lokalne i područne samouprave da za socijalno ugrožene građane podmire troškove stanovanja, ali ti troškovi ne prelaze 50% zajamčene minimalne naknade (ZNN) za samce ili obitelji od države.
– Neki gradovi i općine uopće ne plaćaju troškove stanovanja ugroženim obiteljima ili samcima, a ako ih neke i plaćaju, propisani iznos je prenizak. Ako samac prima ZNN od 800 kuna od države to znači da su mu grad ili općina dužni podmiriti 400 kuna troškova stanovanja što je nedovoljno za najam stana. Nema ni sankcija za lokalne jedinice koje ne pomažu ugroženim građanima i tim niskim iznosom za troškove stanovanja – kaže Babić, dodajući da bi država i lokalne jedinice trebale stambeno zbrinuti ugrožene obitelji i ciljano im novčano pomoći.
Babić govori da su Poljaci, koji su po izdvajanju za djecu i obitelji 2015. bili ispod nas, sada među zemljama s najvećim izdvajanjima za djecu i obitelj. Uveli su i doplatak od 125 eura i to za svako dijete što ima većina zemalja EU. I Irska uz doplatak za svu djecu od 140 eura daje dodatke prihodima roditelja koji nedovoljno zarađuju te samohranim roditeljima.
Lažno humanitarni
– Država bi trebala preuzeti brigu o najnezaštićenijim skupinama, što samohrani roditelji jesu. Nažalost, kod nas nema javne svijesti o potrebama velikog broja takvih obitelji, često ih se okrivljuje za situaciju u kojoj jesu i stigmatizira. Nema kod nas ni jačeg pritiska nevladinog sektora na Vladu da se pomogne takvim obiteljima, niti se društvo previše osvrće na njihove probleme. Dvaput, triput godišnje organiziraju se humanitarne akcije, pa građani uplaćuju novac i ljudi se osjećaju da je cijelo društvo humanitarno, a nažalost nije. To pružanje pomoći je vrsta katarze kroz koju je društvu lakše zanemarivati veliku skupina građana u teškoj situaciji – govori sociolog Ivan Balabanić. Uostalom, svjedoci smo nizu velikih prosvjeda, ali sjeća li se itko ozbiljnog za siromašne obitelji? Nije ga bilo.
kakve mi veze imamo sa Švedskom?!