Cijena štambilja

Pojede svinja štakora, ugnijezdi se trihinela, ali ne bojim se, kupujem samo provjerenu robu. Stigne donacija ludih krava, ali nema veze, kupujem junetinu s velikim pečatom o ispravnosti mesa. Hara ptičja gripa, ali jamstvo kvalitete otisnuto velikim slovima meni je jamstvo da su zabatci zdravi, čitam da se dagnje uzgajaju uz ispust fekalija, ali na pakiranju koje sam kupio piše da je iz čistog mora... Mislim na svoju djecu i kupujem samo provjereno, vjerujem pečatu veterinara, ministru i njegovim pomoćnicima koji ponavljaju: nema straha, na tržištu je samo prava roba.

Onda šok: svinjar je na ispitivanje dao samo dva uzorka i to ne veterinaru koji prati i liječi njegove svinje, nego nekom susjednom, pa trihinela truje Slavonce, a kako kobasice putuju i izvan granica, trovat će i Švicarce; gazda koji je ludu kravicu prodao u Dalmaciju nije putovnicu o njezinu zdravlju zatražio od svog veterinara, nego je otišao drugom i ludara je postala zdrava...

Koliko je pečata udareno naslijepo, koliko je "stručnjaka u bijelim mantilima" honorirano za otisak žiga, a da nije vidjelo životinju?

Ljudi obolijevaju, neki bi mogli i umrijeti, štete koje će nastati manjim prometom mesa mjerit će se milijunima. I sve zbog koje kune u džep veterinaru koji žmiri. Stara je to praksa koliko i ljudska pokvarenost.

Pobit će specijalci sve što se miče, polijevat će se kemijom svinjci, kokošinjci i štale, ali hoće li sve to vratiti povjerenje u ljude i službe u koje moramo vjerovati. Možda se vrati kada važne glave nešto poduzmu, ali iste inspektore šalju isti koji godinama uvjereno pričaju kako je sve u redu.