Filmska priča

Čeka li Dubravku, Radu, Slavenku i ostale Mirina sudbina? Dolazi li ovdje isprika tek kad te više nema, kad više nije važno...

Čeka li Dubravku, Radu, Slavenku i ostale Mirina sudbina? Dolazi li ovdje isprika tek kad te više nema, kad više nije važno...
10.03.2021.
u 08:13
Nesnimljeni film o ljudima koji odlaze i društvu koje to ne želi vidjeti
Pogledaj originalni članak

Zagrebačke Novosti objavile su tekst Borisa Dežulovića pod naslovom “Helena, žena koje nije bilo” posvećen Miri Furlan, ali i vremenu i ljudima koji su sudjelovali u njezinu progonu.

Kad se velika posmrtna ljubav prema Miri malo utišala, kad su joj se ispričali čak i neki od onih koji su to trebali učiniti puno ranije, Boris je kroz Mirinu sudbinu otvorio razgovor o nelagodi i mržnji, o prijetnjama i strahu, o duhovnom pogromu koji je vladao devedesetih i koji, kao ni oni koji su ga širili, nije nestao iz hrvatske kulture.

Nakon toga Novosti su objavile i tekst “Lomača za intelektualke”, o Globusovu progonu Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Rade Iveković, Jelene Lovrić i Vesne Kesić, kojem su se pridružile manje-više sve hrvatske novine tog vremena. Na tragu Borisova teksta Hrvoje Šimićević pažljivo je istražio što se pisalo i govorilo o “Vješticama iz Rija”; od njezina krvi žednog autora Slavena Letice, savjetnika predsjednika Republike Franje Tuđmana i kandidata za predsjednika Republike, do sramotne izjave Antuna Vujića, ministra kulture Republike Hrvatske.

Bio sam tih godina jedan od onih glumaca, pisaca, režisera, rock-pjevača, da o arhitektima, inženjerima, fizičarima i doktorima i ne govorim, koji su napustili Hrvatsku u potrazi za nekim mržnjom manje kontaminiranim prostorom.

Od samog početka razmišljao sam kako bih kamerom trebao pratiti “nove živote” tih ljudi. Prije svega mislio sam na one s kojima sam radio filmove, i to sa svakim od njih po dva: na Dubravku Ugrešić, Miru Furlan i Radu Šerbedžiju. Na razne sam načine pokušavao skupiti novac za tu zahtjevnu produkciju, ali na kraju nisam uspio. Mirina smrt podsjetila me na taj projekt, koji i dalje leži na groblju mojih nesnimljenih filmova. Sada mi je žao što nisam bio uporniji, što nisam počeo snimati, pa makar i u amaterskim uvjetima. Snimao bih ga još i danas, i to ne samo o sudbini ljudi koji na vrhuncu svojih stvaralačkih snaga odlaze u nepoznato nego i o društvu i kulturi koju su napustili i koja je tako dugo uspijevala ne primijetiti njihovo odsustvo.

Da sam ga snimao, svaku bih njihovu priču počeo rekonstrukcijom.

S Mirom i Dubravkom vjerojatno bih krenuo od rekonstrukcije nekadašnje slave, od aplauza koji ih je pratio do nagrada koje su dobivale nekoliko godina prije pogroma; Mira tada najveću kazališnu nagradu “Dubravko Dujšin” 1990., a Dubravka Nagradu grada Zagreba 1989., nakon što je godinu ranije kao prva žena osvojila Ninovu nagradu za roman godine.

Mirine prve korake u egzilu rekonstruirao bih scenom posjeta skromnom restoranu, jednom od onih koji na Manhattanu rade dvadeset i četiri sata, u kojem je po dolasku u New York kao konobarica radila u dvije smjene ne bi li prehranila sebe i muža.

Kasno je i restoran je gotovo prazan. Ulazim, sjedam i čekam da me Mira primijeti. Prilazi stolu. Gledamo se i plačemo. Tek što smo progovorili nekoliko riječi, dolazi gazda i nimalo nježnim glasom upozorava Miru da se ne smije toliko zadržavati kod jednog stola.

S Dubravkom bih pokušao rekonstruirati neku od večera koje smo imali kod nas u Athens, OH sredinom devedesetih, kad bi nas posjetila premještajući se s jednog na drugo američko sveučilište i glasno razmišljala o tome koliko bi joj novca trebalo da domovinu, to jest to što je čini; prijatelje i prijateljice, dovede pa da ovdje nastavi živjeti kako je tamo živjela.

Radinu bih priču počeo rekonstrukcijom canneske priče.

“Bravo Maestro” jedan je od dvadeset i tri filma koja 1978. igraju u službenoj konkurenciji Filmskog festivala u Cannesu. Na programu je zadnji dan.

S Radom, koji u filmu tumači glavnu ulogu, igram tenis na hotelskom igralištu. Na praznim tribinama iznenada se pojavi fotoreporter. Za njim još nekoliko, da bi ih na kraju bilo više od dvadeset. Aparati škljocaju. Mi se gledamo i ništa ne shvaćamo.

Na ručku nam objasne da je nakon jutrošnje novinarske projekcije, na kojoj je bio i žiri, glumica Liv Ullman, predsjednica žirija, na izlasku iz sale rekla režiseru Alanu Pakuli da je glavni glumac izvrstan i da ga moraju imati u vidu. To je netko od novinara čuo, priča se raširila i ubrzo su ustanovili da nitko nema fotografiju glumca koji može osvojiti Zlatnu palmu.

Brojna kolonija jugoslavenskih novinara primila je tu priču s oduševljenjem i takoreći počela pripremati slavljeničke izvještaje. Svi su nas tapšali, unaprijed čestitali.

Sutradan žiri ima završnu press konferenciju. Za sve ekipe filmova u konkurenciji u to isto vrijeme organiziran je zajednički ručak. Nervoza u sali gotovo je opipljiva. Za nekim stolom se pjeva, za drugim se napadno smiju. Jedna od glavnih kandidatkinja za Zlatnu palmu odjednom počne histerično plakati. Gotovo svaki stol ima nekoga tko odlazi i dolazi s nekim vijestima. Mi nemamo nikoga tko bi nam javio što se događa.

Rade i ja odlučimo da odemo do Grand Palaisa. Stižemo prekasno. Press konferencija žirija je završena i novinari izlaze kroz dugačak hodnik. Idemo u obrnutom smjeru i primjećujemo kako naši novinari prolaze pored nas gotovo i ne pozdravljajući. Izgledaju nekako uvrijeđeno. Neki čak izbjegavaju pogled. Drugi mahnu i ubrzaju korak. Nakon desetak takvih susreta stanem i kažem Radi: “Jebiga, vidiš i sam. Nisi dobio!” Rade kimne glavom, istovremeno se okrenemo i pođemo prema izlazu a da nikoga nismo ni pitali tko je što dobio.

Vraćajući se u hotel zaključimo da odmah napuštamo Cannes. Nije u tome, ako dobro pamtim, bilo ni njegova ni mog razočaranja, ni tuge, čak ni ljutnje, jednostavno smo htjeli što prije otići.

U nepunih pola sata spremili smo se Ivanka i Rade, Ana i ja, bili smo u autima na putu za Genovu.

Smjestili smo se i pitali gdje bismo mogli dobro večerati. Fini hotel uputio nas je u fini restoran. Na putu do njega kupili smo desetak talijanskih novina da vidimo kakve su nam kritike.

U restoranu smo odmah počeli otvarati novine. Gotovo u svima dobili smo najmanje pola, a u većini i čitavu stranicu. Na svim tim stranicama bile su Radine fotografije. Konobari su to primijetili. Počeli nam pomagati u prevođenju kritika. Prošli smo i više no dobro. Došao je i gazda. Bio je impresioniran što je glumačka zvijezda iz Cannesa došla ravno u njegov restoran. Uživali smo u sjajnoj hrani. Tretirali su nas kao važne goste. I račun su tome prilagodili. Brojka je bila bolna. Sami smo si bili krivi, nitko nas nije tjerao da se pravimo važni.

Na to bi se dobro vezala rekonstrukcija scene iz Londona.

Sredina je devedesetih. Rade sa suprugom Lenkom i bebom starom tek nekoliko mjeseci dolazi iz Manchestera u London započeti “još jedan novi život”. Grad je tog dana je bio zavijen u snježnu oluju. Čekao sam ih u malom kineskom restoranu na West Endu. Došli su mokri i promrzli noseći bebu i jednu torbu. Pitao sam ih gdje im je ostatak prtljage, nasmijali su se i rekli: “To je sve.”

Čeka li Dubravku i Radu, Slavenku i ostale Mirina sudbina? Dolazi li isprika tek kad te više nema?

Nedavno je u Ljubljani preminuo dramatičar i režiser Dušan Jovanović. Slovenska država priredila mu je državni pogreb s počasnim vodom, salvama, vijencima i svime što uz to ide. Slovenske su novine, televizije i portali slavili velikog Dušana. Nekoliko dana nakon pogreba njegova supruga Milena Zupančić rekla mi je s tugom u glasu: “Mogli su mu to napraviti za osamdeseti rođendan, dok je još bio živ. Tada bi mu to nešto značilo.”

Pogledajte na vecernji.hr