Čačić daleko od cilja

Kad bismo se potpuno oslonili na posljednje ankete, haenesovac Radimir Čačić trenutačno je najbliže predodžbi idealnog premijera kakvog birači priželjkuju. Pretpostavljamo da je tome ponajviše pridonio "inženjerski" pristup problemima. Čovjek njegove struke i obrazovanja zna da se problemi moraju rješavati nekim sustavnim redoslijedom te da vremena nema za rasipanje, čemu je vičan.

Takav je Čačić uspio bivšu vladu usredotočiti na gradnju autoceste, i to je jedna od ključnih točaka na kojima on temelji imidž takvog tipa premijera, kakvog Hrvatska nije imala, recimo to tako, još od vremena Ante Markovića. Pragmatičnog, okrenutog ekonomiji, sposobnog za donošenje odluka i liderstvo.

Svaki na svoj način, letvicu za buduće premijere podignuli su i Račan i Sanader. Prvi svojom staloženošću, unutarnjom ravnotežom i lišenošću bilo kakve brzopletosti, čime je jedino mogao održati na okupu krajnje heterogenu koaliciju političkih stranaka. I otvoriti novo poglavlje demokratizacije, iako je naslijedio državni aparat prošaran najradikalnijim kadrovima iz Tuđmanovih vremena.

Naslijedivši pak Račana, Sanader je učinio ono na što je Vesna Pusić svojedobno nagovarala SDP-ova premijera. Uzeo je Europsku uniju i prihvaćanje europskih standarda kao okosnicu svoje vanjske i unutarnje politike. Neki smatraju da je to premalo, protivnici europeizacije da je to previše, ali za mandat od četiri godine čini se da je to prava mjera između ambicije i ostvarivog. Sanader je, bez sumnje, letvicu za buduće premijere podignuo svojim komunikacijskim vještinama i širokom mrežom društvenih konakata, bez kakve je nemoguće plivati u modernoj europskoj politici.

U takvu konkurenciju premijerskih profila, od kojih nijedan nije za podcjenjivanje, Čačić se upustio bacivši sve karte na personaliziranu kampanju, na posjećivanje birača "od vrata do vrata", da bi u tom napornom i upornom lobiranju prikupio dovoljno glasova za poziciju mandatara.

Unatoč tome, prema trenutačnim anketama, najpoželjniji premijer još je daleko od cilja. Premijeri se ne biraju neposredno, a HNS je, unatoč manje-više konstantnom usponu, stranka koja još ne dobiva deset posto glasova. Pravo na sastavljanje vlade prema sadašnjim zakonima i ustaljenoj praksi dobiva ona stranka koja na izborima osvoji najviše glasova. I uspijeva okupiti koalicijske saveznike, ako sama ne dobije dovoljno mandata.
Prema istoj onoj anketi po kojoj bi najviše birača željelo da mandat za formiranje vlade dobije Čačić, SDP dobiva 24,34 posto, a HDZ 23,93 posto glasova.

Položaj tih stranaka trenutačno je, dakle, izjednačen. SDP stoji dobro, a isto se može reći i za HDZ, iako je ta stranka u vrijeme ispitivanja javnog mijenja bila pod posebno snažnim pritiskom. Oko 60 posto građana (prema istoj anketi) bilo je, naime, pod dojmom događaja u vezi s Glavašem, a njihov je gnjev dobrim dijelom bio kanaliziran prema vladajućoj stranci. U to vrijeme donosio se državni proračun, što je za vladajuću stranku u pravilu sezona konflikata, a u to vrijeme pokrenut je najmasovniji štrajk nastavnika i profesora. Ako se dakle u toj situaciji HDZ-ov rejting održao blizu najjače opozicijske stranke, a HNS je tek na trećini njihove popularnosti, znači da je Čačić tek na početku velikog brda.

Prema nastupu u prekjučerašnjoj televizijskoj emisiji Otvoreno, sam pak nije učinio dovoljno da bi taj uspon olakšao. Umjesto samopouzdana ali odmjerena potencijalnog premijera, koji ima dovoljno snage da ne mora vrijeđati druge i biti svadljiv, vidjeli smo gotovo sasvim suprotno Čačićevo izdanje, začinjeno krajnje negativnom porukom  da se potencijalni koalicijski partneri SDP i HNS pred javnošću svade i prije nego što su osvojili vlast.