Bruno Anković i želja da se razumiju razlozi i osjećaji onog koga je oslobođenje 1945. zatjecalo u ustaškoj odori

Ovo mi naum padne u poluvremenima velikih sportskih, a naročito nogometnih natjecanja: sreća da nisu postojali ni televizija, ni reklame u poluvremenu, dok se nacionalsocijalizam krajem dvadesetih rađao iz duha minhenskih pivnica. Jer da jesu, bili bi to upravo ovi i ovakvi križanci domoljublja i veseloga pivskog pijanstva, kakve tih dana i tjedana gledamo na hrvatskim televizijama. Razlika bi bila samo u boji dresova.

Je li čudno što je skriveni autor neke od tih reklama Bruno Anković? Pa zapravo i nije. Kada u Zagrebu čovjek studira za filmskog montažera, onda zapravo i jest najvjerojatnije da će snimati televizijske reklame. Bude li imao stvarnoga dara za dinamično slaganje sličica, koje u vrlo kratkom vremenu pripovijedaju priče nečijih života - a najbolje života cijelog naroda! - tada postoji velika vjerojatnost da će to biti reklame za industriju piva. Sve drugo u Hrvatskoj je propalo, reklame za sportske kladionice, za mast protiv hemeroida i tablete protiv trbušnih vjetrova, ili za stambene kredite, ne smiju biti dinamične, jer se pretvaraju u vlastitu suprotnost. Ako bismo sudili po ulozi piva u društvenoj imaginaciji, mogli bismo steći zlokobni dojam da razlike nema između Bavarske iz dvadesetih godina prošloga stoljeća i Hrvatske iz dvadesetih godina ovog stoljeća.