Gost emisije podcasta Povijesni dijalozi voditelja Ivana Tepeša bio je Boris Havel, sveučilišni profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. On je govorio o korijenu sukoba na Bliskom istoku, odnosima muslimana, odnosno Arapa i Židova, te o povijesti bliskoistočnih naroda. Havel je na samome početku istaknuo da je Bliski istok danas najkompleksnije i najkonfliktnije područje na svijetu. Svoju analizu započeo je činjenicama iz antičkoga doba i srednjega vijeka jer je naglasio da se na tom području isprepliću vrlo složeni identiteti i politički procesi koji korijene vuku još iz tih razdoblja.
Poslije Prvog svjetskog rata to područje dolazi pod vlast Velike Britanije, čime započinje razdoblje zapadnog kolonijalnog i imperijalnog vladanja Bliskim istokom. Istaknuo je da su se Židovi nešto ranije, krajem 19. stoljeća, masovno počeli naseljavati u svoju pradomovinu, potaknuti poglavito antisemitizmom i progonima u Rusiji i istočnoeuropskim zemljama, a poslije 1933. godine i s područja na kojima su nacisti preuzimali vlast. Drugi poticaj povratku Židova bila je njihova vjekovna težnja koja se očitovala i u pozdravu svake godine na blagdan Pashe: „dogodine u Jeruzalemu“. Zaključio je da su te dvije silnice utjecale na povratak Židova u Palestinu, koja je u 19. stoljeću bila pokrajina unutar Osmanskoga Carstva. Posebno je istaknuo da je to područje tada bilo pustoš koju su Židovi počeli pretvarati u plodno tlo, uz koje su se onda počeli doseljavati i Arapi.
Naglasio je da su prvi Židovi koji su dolazili u Palestinu bili lijevo orijentirani, često i komunistički nastrojeni. U nastavku je objasnio cionizam kao pokret koji je prepoznao želju i legitimnost židovske obnove državnosti u Izraelu, odnosno Judeji, dodavši da bi se to u Europi zvalo patriotizam, odnosno domoljublje. Dakle, sekularni, liberalni Židovi, nerijetko iz socijalističkih stranaka, zagovarali su državnost. Židovi koji su se tada doseljavali imali su ideološku, socijalističku viziju svijeta podijeljenog na radnike i kapitaliste, pa su u tom kontekstu surađivali s Arapima. Percipirali su ih dijelom svoje zajednice jer im je bliži bio Arap radnik nego židovski kapitalist. Spomenuo je i kibuce kao jedini uspjeli primjer primjene komunističkog sustava upravljanja i gospodarenja koji je funkcionirao u praksi. Unutar njega su i Arapi nalazili posao, zanimanje, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. No, već tada su unutar židovske zajednice postojali različiti pogledi na izgradnju buduće domovine, kao i među Arapima, kod kojih još nije postojala jasno artikulirana nacionalna misao.
Havel je potom objasnio pojam kalifata i njegovu povijest od 7. stoljeća, kao i razdoblje kada ga je 1924. godine ukinuo Kemal-paša Atatürk u sklopu reformi i sekularizacije Turske. To je bio veliki udarac za muslimanski identitet bilo gdje na Bliskom istoku, Balkanu i dalje u Aziji. Zaključio je da tada, prvi put u povijesti, nije postojao glavni vođa u islamskom svijetu. U to vrijeme jača Muslimansko bratstvo, osnovano u Egiptu, koje se širilo kroz humanitarni i obrazovni rad.
Nadalje, objasnio je pojavu jeruzalemskog muftije Haj Amina al-Husseinija tijekom 1920-ih godina, koji je bio začetnik islamskog neprijateljstva prema Židovima, a koje je tada postalo glavni način iskazivanja otpora cionizmu. Židovi tada, prema Havelu, nisu razumjeli religijske antagonizme, pa je to bio proces čije je prepoznavanje unutar izraelske zajednice zakasnilo desetljećima.
Potom je istaknuo da se cionizam danas često pogrešno poistovjećuje s odgovorom na Holokaust, iako je on nastao desetljećima ranije. U daljnjem tijeku emisije objasnio je osnivanje Države Izrael 1948. godine, koju su odmah nakon proglašenja napali Egipat, Jordan, Sirija i Libanon. Spomenuo je da je s područja Palestine koje je potpalo pod Državu Izrael protjerano oko 700 tisuća Arapa, koji i danas žive u kampovima i primaju pomoć, dok je istovremeno iz arapskoga svijeta protjerano 800 tisuća Židova koji više ne žive u kampovima i kojima se pomoć više ne šalje.
Istaknuo je da se u to vrijeme pojavljuju nove politike u židovskom društvu koje su se temeljile isključivo na židovskom nacionalizmu pomiješanom s religijom, dok nestaju socijalizam, kozmopolitizam i ideologije zapadnih intelektualnih tradicija koje su dominirale ranije. Havel je zaključio da u trenutku kada Hamas stupa na scenu, sukob između Židova i Arapa prestaje biti nacionalni i ideološki te postaje primarno religijski. Istovremeno s Hamasovim napadom na Izrael 7. listopada 2023. godine, Iran nastoji proširiti utjecaj među šijitskim zajednicama na Bliskom istoku. On izravno podržava i financira Hamas, kao i Hezbolah u južnom Libanonu, koji postaje najvažniji agresivni nositelj teheranske politike prema židovskoj državi.