Borba koja je mijenjala hrvatsko društvo, a ni do danas nije završena

U najnovijem Podcastu projekta SNOVI, voditelj Petar Plastić ponovno je ugostio red. prof. dr. sc. Andreu Feldman te su otvorili temu koja i danas snažno odjekuje u medijskom prostoru, a to je položaj i uloga žena. Ovoga puta tema je zahvatila hrvatsko društvo tijekom 20. stoljeća, a kroz razgovor pun povijesnih pokreta, političkih prekretnica i osobnih priča, prof. Feldman podsjeća koliko je borba za ravnopravnost žena bila dugotrajan, ali i iznimno osnažavajuć proces.

„Ja se bavim ženskom poviješću, što je relativno nova disciplina povijesnog istraživanja koja u vrlo širokom luku pokušava pokriti različite aspekte ženskog iskustva u prošlosti“, objašnjava prof. Feldman na početku razgovora. I upravo kroz iskustva i djelovanja žena moguće je razumjeti kako su se mijenjala društva, zakoni, ali i same ideje o slobodi.

Revolucija bez krvi

Ako govorimo o borbi za ženska prava, prva asocijacija su sufražetkinje, hrabre žene koje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća javno i organizirano tražile pravo glasa. „Ideja je bila da žene koje do tada nisu imale baš nikakvu političku reprezentaciju zahtijevaju za sebe to osnovno pravo građanstva“, kaže prof. Feldman i pri tome podsjeća da su prve korake u tom smjeru napravile Britanke i Amerikanke, a među ključnim imenima ističe Johna Stuarta Milla i obitelj Pankhurst, koja je kroz generacije bila posvećena tom cilju. „Feminizam je jedna od onih ideologija koja je na miran način, bez krvi, izvela revoluciju u društvu, prije svega u zapadnim društvima dvadesetog stoljeća“, ističe prof. Feldman.

Ideje ne poznaju granice, pa je tako pokret za prava žena ubrzo stigao i na naše prostore. „Postojao je razvoj interesa za promjenu položaja žene i u hrvatskom društvu, od kraja 19. stoljeća nadalje, i to ne samo u vidu političkih prava, nego i kroz zahtjev za jednakim pristupom obrazovanju i zanimanjima“, dodaje.

Tako smo početkom 20. stoljeća na Sveučilištu u Zagrebu dobili prvu doktorandicu na ovim prostorima, Milicu Bogdanović, što je za ono vrijeme bila prekretnica.

Ratovi koji su mijenjali društvo

Velike povijesne prekretnice, kao što su ratovi, uvijek su bile i točke preokreta za položaj žena u društvu. „Prvi svjetski rat otvorio je prostor ženskom djelovanju jer su žene, zbog nedostatka muške radne snage koji je bio na ratištima, preuzele poslove u tvornicama, bolnicama, pa i kao vozačice automobila, odnosno kamiona“, objašnjava prof. Feldman.

Žene su, dodaje, u tom periodu radile doslovno za pomoć ratnim naporima, a upravo je to iskustvo stvorilo temelje za snažniji zagovor političkih prava nakon rata. No, unatoč pritiscima ženskih organizacija, na Versajskoj mirovnoj konferenciji tema ženskog prava glasa nije bila u središtu pozornosti. „Woodrow Wilson načelno je bio za to, ali je odluka o ženskom pravu glasa prepuštena nacionalnim razinama“, kaže Feldman, napominjući da su žene u različitim europskim zemljama to pravo dobivale u različitim vremenima, od Finske koja je pravo glasa uvela 1906. do dvadesetih i tridesetih godina kada ga je uvela većina europskih zemalja.

U Hrvatskoj se o pravu glasa za žene prvi put raspravljalo 1917. u Hrvatskom saboru, zahvaljujući i utjecaju Marije Jurić Zagorke, o kojoj smo razgovarali u jednoj od prethodnih epizoda podcasta, koja je pitanje ženske ravnopravnosti povezala s nacionalnim pravima unutar Austro-Ugarske, a Stjepan Radić, dijelom i pod utjecajem svoje supruge Marije, smatrao je kako žene trebaju političku zastupljenost, posebno jer su tijekom rata uspjele „očuvati obiteljska gospodarstva i time održati zemlju“.

Drugi svjetski rat i novi početak

Dolaskom Drugog svjetskog rata otvara se novo poglavlje. „Totalitarne ideologije, prije svega fašizam i komunizam, pokušale su na određeni način privući žene u svoje pokrete. Komunisti su, osobito, željeli uključiti što veći broj žena koje će pomagati partizanski pokret na različite načine“, kaže prof. Feldman.

Nakon rata, žene formalno dobivaju pravo glasa 1945. godine, ali, kako dodaje, „u kontekstu totalitarnog režima, to pravo nije imalo stvarnu političku težinu“. Iako se ravnopravnost načelno zagovarala, u praksi su žene i dalje rijetko dolazile do vrha političke moći. „Od 101 delegata na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, samo su dvije bile žene“, ističe.

Poster Antifašističkog fronta žena prije izbora za Ustavotvornu skupštinu 1945. Izvor: Tragovi 4: Dodatni digitalni sadržaji za četvrti razred gimnazije, Školska knjiga.

Od obećanja ravnopravnosti do stvarnih promjena

Unatoč ograničenjima, poslijeratno razdoblje donijelo je vidljive promjene. „Žene su ulazile na tržište rada, bile sve obrazovanije i aktivnije u društvu“, kaže Feldman. U kasnijim desetljećima pojavljuju se i prve političarke na visokim pozicijama, poput Savke Dabčević-Kučar, koja je, premda u teškim političkim okolnostima, simbolizirala mogućnost promjene unutar sustava.

„Bilo je trenutaka kada su žene poticane da se vrate u tradicionalne uloge, da prepuste radna mjesta muškarcima i da zapravo ne zarađuju jednako za isti rad“, ističe prof. Feldman. Unatoč tome, razvoj obrazovanja, urbanizacija i društvene promjene donijele su novu stvarnost, žene su postupno postajale većina u visokom obrazovanju, a ženski glas sve snažniji u javnom prostoru.

Povijest koja se tek piše

Na kraju razgovora, prof. Feldman podsjeća da je povijest ženskog iskustva i dalje nedovoljno istražena. „To je tema koja je iznimno kompleksna i bogata. Mislim da je potrebno poznavati različite načine na koje su žene pokušavale izboriti svoja prava u kontinuitetu posljednjih 200 godina“, kaže.

Povijest ženskih prava, podsjeća prof. Feldman, nije dovršeno poglavlje nego živi rukopis koji se i dalje dopisuje svakog puta kada neka žena odluči ne pristati na manje nego što zaslužuje.

Red. prof. dr. sc. Andrea Feldman

Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.