Kolumna

Bez Špiljaka i Perkovića ne bi bilo ni Hrvatske!?

Foto: Boris Ščitar
Bez Špiljaka i Perkovića ne bi bilo ni Hrvatske!?
Foto: Pixsell
Instagram
Autor
Ivica Šola
16.02.2014.
u 12:00
Crvena buržoazija (očevi) stvorila je komunističku zlatnu mladež (djeca) koja sada funkcionira kao interesna mreža mutne tranzicije
Pogledaj originalni članak

Kada god špijuni ili osobe naslonjene na njih javno progovore, prvo je pravilo ne vjerovati nikome. Njihov posao nije djelovanje na svjetlu, već u mraku, pa kada ih nevolja istjera iz mraka, u javnost, to znači da su stjerani pred zid “zbog nečega” te je istina zadnja stvar koja im odgovara. Nakon što je Hrvatska ušla u EU te počele sve dobro poznate zavrzlame oko predaje udbaša Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu, hrvatski javni prostor ubrzo je dobio dva ekskluzivna intervjua od ljudi kojima djelovanje na svjetlu nije u opisu posla. Prvi, Večernjaku, dao je već spomenuti g. Perković optužen u Njemačkoj za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu. I drugi, Jutarnjem, g. Vanja Špiljak, zbog kojeg je navodno Đureković i ubijen po nalogu njegova oca Mike Špiljaka kako bi se sakrio sinov kriminal u Ini. Što je od toga istina, vidjet ćemo u procesu Perkoviću pred njemačkim sudom koji je “odčepio” ono što Hrvatska, zbog premreženosti starih komunističkih struktura u politici, gospodarstvu, civilnim udrugama i medijima, nije u stanju sama učiniti, a to je lustracija.

Oba intervjua, i Perkovićev i onaj Vanje Špiljka, imaju neke identične karakteristike. I jedan i drugi djelomično su obilježeni poluinformacijama ili lažima. Tako je g. Perković, primjerice, o vremenu kada je upoznao Tuđmana jedno rekao u razgovoru za Vjesnik, a drugo u nedavnom razgovoru za Večernji. Kako vjerovati da i u drugim “svjedočanstvima” ne laže. G. Špiljak pak tvrdi da je Inu napustio odmah devedesete, dok u “ograničenom” intervjuu za Večernjak od 19. 1. ove godine upućeni tvrde da je sredinom devedesetih bio u Nadzornom odboru Ine, pri čemu je radeći tada s Inom, bio i u izravnom sukobu interesa.

Potom, identičan je način na koji i jedan i drugi opisuju motive svojega djelovanja: to je borba za slobodnu i neovisnu Hrvatsku od presizanja Beograda i “uništavanja Ine i Hrvatske”, kako glasi i naslov prvog dijela intervjua g. Špiljka. Nikakvi, dakle, osobni interesi ili statusne i materijalne borbe u partiji, već ih je u svemu oko Ine i drugih stvari vodilo čisto domoljublje i državotvorna ideja. To ipak malo vrijeđa zdrav razum. Prema tvrdnjama g. Vanje Špiljaka njegov otac Mika Špiljak počeo je borbu za hrvatsku neovisnost još osamdesetih, baš kao i Josip Perković koji je raskrinkao SANU i Dobricu Ćosića, a Špiljak štitio Tuđmana, pripremajući ga, očito, vizionarski za prvog hrvatskog predsjednika. Također, i Špiljak i Perković tvrde da su “riješili” Tuđmanu putovnicu, odnosno Vanjin otac. Netko od njih dvojice u tim intervjuima laže. Uglavnom, bez Mike Špiljaka i Perkovića (kakav Tuđman, Blago Zadro, Veselica, Gotovac...) ne bi bilo hrvatske države, sugeriraju obojica.

I, na koncu, Miki Špiljaku i Josipu Perkoviću još je nešto zajedničko: Vanja Špiljak u Ini je dobio posao na natječaju jer je bio najbolji kandidat, kako sam tvrdi, kao i Saša Perković na Pantovčaku, jer je bio najbolji od svih kandidata, kako u nedjelju tvrdi u Večernjem Stipe Mesić. Pa tko razuman ne bi povjerovao da su poslove dobili na natječajima, a ne zato što su sinovi svojih očeva!?

Iz oba intervjua može se, dakle, zaključiti sljedeće: crvena buržoazija (očevi) stvorila je komunističku zlatnu mladež (djeca) koja sada funkcionira kao interesna mreža mutne i nerasvijetljene tranzicije koje, zapravo, nije ni bilo, već je sve skupa kontinuitet obiteljskih dinastija crvene buržoazije i Udbe. Kada gledamo glavne aktere gospodarske i političke scene u Hrvatskoj, onda jasno vidimo očeve i djecu, nastavljače dinastija: dinastiju Špiljak, Broz, Perković, dinastiju Todorić, Milanović, Josipović... I nemamo razloga sumnjati da su od komunizma do danas napredovali i bogatili se zato što su djeca svojih očeva, već zato što su se na natječajima pokazivali kao najbolji kandidati.

Ipak, g. Perković je u njemačkom zatvoru. Kao prvi luzer među njima mogao bi propjevati i većini Hrvata, koji se neuspješno potucaju od natječaja do natječaja, objasniti kako se to postaje bogat kao g. Vanja Špiljak ili uspješan i imućan kao g. Ivo Josipović. Čovjek koji je s Mikom Špiljakom ključan za stvaranje moderne hrvatske države, barem je još toliko ostao dužan svom polugladnom narodu. Ako pak oda tu “caku” kako se uspijeva na natječajima i u životu, Hrvatska će dobiti ne tuđmanovskih 200, nego 4,5 milijuna bogatih obitelji.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 90

Avatar Becarina
Becarina
13:36 16.02.2014.

Treba istraziti "obadvije" udbe, jugoslavensku i ovu koju zovu "Tudjmanovom". Nemoze biti jedna dobra a jedna loša , radi se o jednoj te istoj koja se, danas, samo sakriva iza Tudjmana. Sakrivali su se i dok je bio živ, lagali ga i rušili ..Odlaskom Mesica ,Boljkovca, Manolica i drugova iz HDZea borba je postala otvorena , pobjedili su i danas imamo sto imamo .

Avatar whitesox
whitesox
12:26 16.02.2014.

volio bih da nemamo ovih tranzicijskih problema ali zar Tuđmana nisu savjetovali sve redom komunisti u svakom segmentu?!i vodu tjerali na svoj mlin počev od privatizacije koji je najveći krimen!!e sad treba Perkovića opravdati a on je bio kotačić koji je vodu okretao na crveni mlin,protivTuđmana i branitelja!ja pišem i tvrdim da bi trebalo sve ekonomske savjetnike na klupu sa Sanaderom staviti! Gadi mi se skoro sva ta administracija ali ja se nadam da će svi kao perković odgovarati za svoj krimen!

Avatar MDubović
MDubović
17:30 16.02.2014.

Staro vino u stare mjesine, novo vino u nove mjesine. Tako je govorio Mesija. A sto se u nas dogodilo? Staro vino uliveno je u nove mjesine. Preko noći se preobukose stari Jugoslaveni i komunisti u tobože velike Hrvate, kršćane, pobornike tržišne ekonomije. Jedan bezbozan sustav zamijenjen je drugim.UDBA je tu odigrala veliku ulogu u preoblacenju "kostima". Stotine tisuća komunista prešlo je u redove HDZ-, SDP-a, HSLS-a, HNS-a, IDS-a, HSS-a i ostalih stranaka koje su kasnije iz ovih proizasle. Hrvatska je kratkotrajno imala snažnu istinsku oporbu koju je predvodio HSP, ali je i on ukraden i pokoren 1993. godine. Danas su sve tobože pravaske stranke pod kontrolom. Iznimka je jedino A-HSP.