Arhitektonski biseri traže novu namjenu

Iako je prijeko potrebna nikad nije napravljena studija o mogućnostima čak 120 hrvatskih dvoraca u funkciji turizma i drugih namjena. Poticaji i prijedlozi postoje, ali zasada nema izgleda za takvu studiju jer je nitko zasad nije spreman financirati. U proteklih pedeset godina sudbinu hrvatskh dvoraca određivala su pitanja poput: Ima li neko zgodno mjesto za farmu pilića ili poljoprivrednu zadrugu? Ima, kako nema: Eto, baš ne znamo što bismo s praznim dvorcem...

Takva je pamet određivala namjenu biserima hrvatske arhitekture i uzrokovala njihovu krajnju zapuštenost i propadanje. Posljednjih 25 godina, iz tame nemara i posvemašnje nezainteresiranosti društva i države hrvatske dvorce izvlači arhitekt prof. dr. Mladen Obad Šćitaroci s kojim smo se savjetovali pri izboru hrvatskih dvoraca s najvećim gospodarskim potencijalom te razgovarali o jedinom dvorcu koji je usklađen s europskim projektom “Villas”.

VL: “Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici” jedna je u nizu Vaših knjiga o dvorcima Hrvatskog zagorja. Po čemu je zanimljiv Golubovec?
OBAD ŠĆITAROCI: Dvorac Golubovec jedan je od najvrjednijih hrvatskih dvoraca i jedan od malobrojnih vraćenih nekadašnjem vlasniku – barunima Steeb. 

VL: Dugo se bavite dvorcima. Je li ljubav za tu temu samo profesionalna ili uz nju ide dječačka strast prema tajanstvenom i neotkrivenom?
OBAD ŠĆITAROCI: To nije samo profesija nego su zasigurno ugrađeni strast, entuzijazam, plemićki korijeni obitelji Šćitaroci (plemićka povelja kralja Leopolda iz 1662, u Hrvatskom saboru objavljeno 1663), ali i pomoć i spašavanje hrvatskih dvoraca koji nisu zaslužili takvu zlu sudbinu.

VL: Što Vam osim istraživačke misije zaokuplja pozornost: neki lik ili legenda, tajna o bivšim vlasnicima ili stanovnicima?
OBAD ŠĆITAROCI: Dvorce sam počeo istraživati početkom 1980-ih preko perivoja, a loše stanje pojačavalo je moje zanimanje. Tragao sam za nacrtima, crtežima, grafikama, fotografijama u Hrvatskoj, ali i u Grazu, Beču, Budimpešti. Na početku istraživanja akademkinja dr. sc. Anđela Horvat mi je rekla: “Tražite iglu u stogu sijena”. Jesam li je našao? Valjda jesam poslije svega!



VL: Osim arhitekture što Vas je još zanimalo?
OBAD ŠĆITAROCI: Ljudi, stalne mijene, radosti i tuge, slavlja i banketi, dogradnje i prigradnje, gospodarska djelatnost. Hrvatski dvorci uvijek su bili skromni, kao i većina njihovih vlasnika.

VL: Jeste li upoznali neke stanovnike dvoraca?
OBAD ŠĆITAROCI: Upoznali smo brojne obitelji koje su do 1945. živjele u hrvatskim dvorcima. U početku su bili sumnjičavi. Pomalo su u nama prepoznali “dobre duhove” hrvatskih dvoraca. No najviše su nas podržavale dvije osobe – barun JankoVranyczany-Dobrinović (iz Bedekovčine) i barun Vuk Steeb (iz Golubovca). Oni su nas povezivali s obiteljima razasutim širom svijeta. Dobivali smo stare obiteljske albume, fotografije i obiteljska stabla iz Južnoafričke Republike, Belgije, Austrije, Švicarske, Njemačke, Mađarske...

VL: Sigurno ima bijelih mrlja u tom Vašem poslu?
OBAD ŠĆITAROCI: Još uvijek je puno toga ostalo neotkriveno jer je u vjetrometini hrvatske zbilje i prošlosti puno toga nestalo – bačeno, spaljeno, obezvrijeđeno. Tako je u godinama poslije Drugoga svjetskog rata dio slika izbačen iz dvorca Golubovec na hrpu otpada. U smeću su se našla ulja na platnu s portretima biskupa Maksimilijana Vrhovca i njegovih roditelja. Slike je spasila donjostubička učiteljica, a danas su u posjedu obitelji Steeb u Grazu.