Kad su stvarali Ameriku kao novu i samostalnu državu njeni osnivači nisu željeli osnivati i političke stranke jer su vjerovali da će one biti razlog razilaženja, razdora u novoosnovanoj zajednici. Otac Amerike, prvi predsjednik George Washington u oproštajnom govoru 1796. godine upozoravao je na opasnosti koje donosi stvaranje stranaka i njihovih frakcija. Unatoč velikom autoritetu Washington nije mogao zaustaviti taj proces jer nakon američke i Francuske revolucije političke stranke počinju imati bitnu ulogu tamo gdje se razvijaju demokratska društva.
Već oko 1800. godine u SAD-u su se mogle prepoznati konture modernih stranaka, a to su trajne organizacije koje zastupaju općepolitičke pozicije, okupljaju birače i ugledne pojedince na koje se mogu osloniti, stvaraju komunikacijske kanale na nacionalnoj, državnoj i lokalnoj razini te komuniciraju s javnošću posredstvom medija koji su im bliski. Rano u 19. stoljeću nastao je dvostranački sustav koji je na vlasti smjenjivao republikance i demokrate, a održan je i do danas.
Sindikalno organizirani industrijski radnici sjevera i srednjeg zapada te Afroamerikanci i neke skupine etničkih manjina uglavnom su podržavali demokrate, dok se interesi srednjih i velikih poduzetnika, banaka, stanovnika predgrađa te mnogih poljoprivrednika bili vezani za republikance. Prevedeno na hrvatski politički rječnik demokrati su više ljevije orijentirani ili SDP, a republikanci desnije ili HDZ. Apsolutno dvostranačje prilično je rijedak fenomen u svijetu, ali ako uspješno funkcionira u SAD-u koji ima 304 milijuna stanovnika, kako ne uspijeva u Hrvatskoj sa samo 4,3 milijuna stanovnika? Zašto Amerikanci, koji su gospodarski najbogatija zemlja na svijetu i mogu financirati stotine stranaka, na životu održavaju samo dvije koje se smjenjuju na vlasti, a Hrvatskoj koja tone u gospodarsko i svekoliko siromaštvo treba 14 parlamentarnih i čak 127 izvanparlamentarnih stranaka?
Hrvatski Zakon o političkim strankama dopušta osnivanje stranke kad se udruži najmanje sto punoljetnih, poslovno sposobnih državljana Republike Hrvatske. Zar tako mali broj ljudi za upis u registar političkih stranaka nije zapravo tragikomičan??? Svaki osmi hrvatski građanin ima stranačku iskaznicu i po tome bi se moglo zaključiti da država cvjeta od inicijative, stranačkog nadmetanja za dobrobit građana, humanitarnih akcija i gospodarskih ideja, ali nažalost nije tako. Točno je da se u Americi njeguje kultura individualizma i protivljenja miješanju države u osobne, društvene i ekonomske poslove i po tome je uloga države puno manja nego u europskim društvima, a drastično manja nego u Hrvatskoj gdje se ljudi i dalje dijele po političkim taborima kojima pripadaju.
Ali, ima li u Hrvatskoj zaista prostora za toliko različitih političkih ideja, ambicija, stranačkih političkih inovacija i napuhanih ega dok je 378 tisuća nezaposlenih građana koji su i najbrojnija politička skupina jer bez radnog su mjesta uglavnom zbog promašenog vođenja zemlje od svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Kad se 1912. godine u Americi osnovala Socijalistička stranka, njen predsjednički kandidat Eugene Debs osvojio je samo 6 posto glasova jer radnike nisu zanimali ideologija i politička pitanja, nego ekonomska – kako zaraditi i bolje živjeti.
Radnički sindikati u Americi često su aktivniji od političkih stranaka i motiviraju građane da sudjeluju u izborima u dvostranačkom sustavu. Kod nas se smatraju neprijateljima svake vlade. Mnogi će kazati da smo se nakon dugih godina u komunizmu i jednostranačja zaželjeli političkih sloboda svake vrste, ali to ne znači da svaki Hrvat može imati i svoju stranku. Pa zar nije vrijeme da se uozbiljimo i politički odrastemo? O gospodarskim programima i radnim mjestima samo nekoliko rečenica u vijestima jer kod nas nema otvaranja tvornica, investicija, presijecanja vrpci, ali ima starih i novih političkih stranaka koje su popile svu pamet svijeta i od nje samo rijetki imaju koristi!
Nemamo mi problema sa strankama već sa ljudima u strankama, nema jednog vizionara da prebaci iz lera, sve napuhani bezveznjaci.