Uspjeli smo, što sad?

Bez velikih najava i produkcije nerealnih očekivanja, Hrvatska je dobila mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti. Od siječnja 2008., pa kroz iduće dvije godine, imat će mjesto za stolom 'svjetske vlade’. U domaćem okruženju, vijest je međutim dočekana s pomiješanim osjećajima, možda čak bliže podcjenjivanju nego glorificiranju, što ćemo prepoznati u pitanjima: hoće li Hrvatska u toj konstelaciji biti samo fikus, je li to forma bez sadržaja, koliko će to državu koštati...

Istina je da u fotelji članice Vijeća sigurnosti Hrvatska neće imati isti onakav utjecaj kakav ima stalni postav te formacije UN-a. Činjenica je i da će Hrvatskoj za dvogodišnjeg mandata uz bok biti Gadafijeva Libija i Burkina Faso. Činjenica je i da će biti upućena na još aktivnije usuglašavanje vanjskopolitičkih stavova te da će morati izdvojiti koji dolar više za diplomatsku reprezentaciju u New Yorku.

No ta simetrija 'prednosti i mana’, koja je iskonstruirana gotovo simultano kad je donesena i odluka na East Riveru, ne bi trebala zasjeniti ključne momente vezane uz hrvatsko uskakanje u 'svjetsku vladu’. Vanjska politika globalizirana je jednako kao i ekonomija, a u tom okruženju usuglašavanje stavova postalo je primarni alat djelovanja. Hrvatska je bila upućena na usuglašavanje stavova još davno prije nego što je pala odluka o njezinu ulasku u Vijeće sigurnosti, što smo vidjeli kad je na dnevnom redu bilo potpisivanje sporazuma s Amerikancima o neizručivanju njihovih državljana međunarodnom sudu, kao i onda kad smo htjeli riješiti nešto u vlastitom dvorištu.

 Recimo, gospodarenje u pripadajućem dijelu Jadranskog mora.
Hrvatska u svim takvim situacijama mora 'usuglašavati stavove’, neovisno o tome je li ili nije članica Vijeća sigurnosti. Sada međutim dolazi u poziciju s koje će suodlučivati o mnogim pitanjima, a s tom kartom u ruci ponešto je jača i u razgovorima, na primjer, o uspostavljanju lovostaja u Jadranu radi očuvanja mora.

U globaliziranom svijetu mjesto za važnim stolom i minutaža za međunarodnom govornicom zato su tražena roba. Točno je da je tiha diplomacija prava kolijevka mnogih rješenja, ali i ona mora imati neke bljeskove vidljive javnosti. Zato se države upuštaju u tučnjavu za mjesto u Vijeću sigurnosti, a u hrvatskom slučaju ta je bitka otpočela još 1999. godine, kad je pozitivna odluka bila jednako daleko kao da smo rekli, na primjer, da ćemo uspostaviti vlastitu svemirsku stanicu. Hrvatska je u tom trenutku doduše imala iza sebe dovršenu mirnu integraciju istočne Slavonije, ali još je bila duboko u imidžu troublemakera na Balkanu.

Danas vidimo da je definitivno transformirana iz zemlje koja je bila subjekt međunarodne politike, koja je bila temom Vijeća sigurnosti i drhturila od njegovih rezolucija, u zemlju koja će sudjelovati u nekim važnim pitanjima što se tiču drugih država.

U ovoj priči vrijedi također podsjetiti na to da je zahtjev za članstvo podnijela jedna, a dovršila druga HDZ-ova vlada, a da je u međuvremenu na istom cilju radila vlada Ivice Račana. Na tom smo primjeru vidjeli da se takav kontinuitet zalaganja u nekim transtranačkim ciljevima isplati. Iz tog se kontinuiteta iznjedrila ekipa koja je bila sposobna ne samo lobirati nego i voditi kvalitetnu međunarodnu politiku.

Uzme li se sve to u obzir, je li nužno jednom nedvojbenom uspjehu po svaku cijenu pronaći manu i presvući ga s nekoliko slojeva sumnji? To više što Hrvatskoj nijedno članstvo u međunarodnim institucijama nije palo s neba, bez teških borbi i dokazivanja, posljedica čega je i to da, kad je posrijedi  EU, i danas gledamo u pete Slovačkoj i Mađarskoj, a Bugarska i Rumunjska da se i ne spominju.