U Europu bez građana

U posljednja dva dana, iz Europskog parlament čak dvije ohrabrujuće poruke! Ona prva, namijenjena primarno europskoj javnosti, govori da učlanjenje Hrvatske u Uniju neće predstavljati nikakav financijski teret za zemlje članice i njene porezne obveznike. Ako su Rumunjska i Bugarska priključenjem Uniji snizile njen prosječni BDP po stanovniku za pet posto, Hrvatska će kao manja, ali bogatija, europski prosjek oboriti za samo 0,6 posto.

Druga je poruka, da bi Europski parlament mogao dati svoj pristanak na članstvo Hrvatske u EU 2009. godine. Domaća javnost već je “preparirana” tom godinom kao godinom mogućeg ulaska u EU, pa rezolucija Europskog parlamenta pomaže u prvom redu hrvatskom državnom vodstvu i premijeru koji je najavljivao da bi Hrvatska mogla sudjelovati u europskim parlamentarnim izborima 2009.

Iako se zaboravlja da ratifikacija ugovora o ulasku Hrvatske u EU može potrajati godinu i pol, rezolucija Europskog prlamenta nova je doza ohrabrenja kojom će profitirati u prvom redu vladajuća struktura. Ekipa što je sve karte bacila na približavanje EU i koja je proeuropsku politiku doista vodila “bez fige u džepu”, bila je ranjiva na svaki neuspjeh u Bruxellesu. Kad su Slovenci uspjeli izbaciti arbitražu oko graničnog spora iz službenog dokumenta, Sanader se  morao potruditi da bi neutralizirao moguću štetu na domaćem terenu i javnosti objasnio kako Europski parlament nije presudna adresa za odluku o arbitraži.

Injekcija ohrabrenja nije međutim nikakav razlog za euforiju, jer nakon skoro godinu i pol pregovaračkog iskustva, jasno je da se ni bitka za članstvo ne dobiva u Strasbourgu. Pitanje je međutim i s kim bi vladajući tu eventualnu euforiju mogli podijeliti. Iako okupljena u Savezu za Europu, opozicija teško da se može iskreno veseliti vijestima što idu prvenstveno na konto vladajućih. Javnost je pak u pogledu europskih tema indiferentna. Proeuropska politika vladajuće ekipe i parlamentarnih stranaka nije se uhvatila u građanstvu. To,  međutim, kao da više intrigira ljude u Bruxellesu nego vlast na Markovom trgu.

Tek svaki peti građanin nada se da bi mu ulazak Hrvatske u EU mogao donijeti povećanje prihoda. Svaki treći međutim drži da će se povećati nezaposlenost, a da će radna mjesta biti još nesigurnija nego sada. Više od polovice građana vjeruje da će učlanjenje donijeti rast cijena robe i poskupljenje zdravstva... Mjereći uzroke i razmjere odbojnosti prema EU, domaći istraživači došli su do toga da postoje “meki” i “tvrdi”, elitni i popularni euroskeptici, oni koji se ne slažu s detaljima i oni koji potpuno odbacuju ideju. Dio javnosti kroz nepovjerenje prema EU zapravo iskazuju nepovjerenje prema domaćoj političkoj eliti, a dio se protivi Uniji jer se o njoj jednostavno premalo zna. Bilo krivnjom političara, bilo zbog činjenice da u medijskm žutilu za europske teme nema interesa.

No bez obzira na sva ta objašnjenja, poanta je ista. Javnost ne dijeli entuzijazam političke elite oko EU. Nakon izglasavanja Rezolucije u Strasbourgu, skoro bi se moglo reći da je i Europa u toj stvari gorljivija od hrvatskih građana, jer dokument je izglasan s tako uvjerljivom većinom da glasovi nisu ni prebrajani. Da se referendum o ulasku u EU održava sada, Hrvatska bi vjerojatno ostala izvan Unije. Ali referendum bi mogao biti aktualan već 2009. godine. Nakon trogodišnjeg trenda neraspoloženosti za ulazak u EU, dvije godine nisu dugi rok za preokretanje stava javnosti. Ako Vlada sada pušta da stvari idu kako idu, nakon izbora si to više neće moći priuštiti. Bez obzira na to tko će biti na vlasti.